Po?etna Sadraj Moje obra?enje 3) SMISAO IVOTA
PDF Ispis

O smislu ivota ?esto sam razmiljao. Pogotovo kada sam u ivotu malo stao i po?eo se okretati oko sebe jer me po?elo neto smetati, neko nezadovoljstvo se javljalo iznutra a koje nisam mogao samo tako objasniti jer mi se ?inilo da nemam nekog razloga za nezadovoljstvo. Imao sam i obitelj, i drutveni status, i dobra primanja, i materijalne stvari PA ZBOG ?EGA SAM SE ONDA ZNAO OSJE?ATI NEZADOVOLJNO? Dugo sam traio odgovor na to pitanje. Pa ?ak ga moda u nekim trenucima i nisam traio, samo sam se vrtio u krugu. I ne bi ga ni naao da mi se Gospodin nije smilovao i poslao mi kunju pritvora i zatvora. A to i onako nije bila neka kunja jer sam i onako bio grjean ?ovjek pa sam sve to i zasluio. ALI, GOSPODIN ME JE POZVAO K SEBI. I JA SAM GA ?UO. O, kako sam lako pronaao smisao ivota! Kao to sada sve izgleda jednostavno i sve je na svojem mjestu. I uvijek je bilo. Samo ja to nisam vidio.

''SMISAO IVOTA

Od kada ?ovjek po?inje shva?ati svoje postojanje, od tada po?inje njegovo traenje SMISLA IVOTA, traenje svojeg ispunjenja iznutra.

Ako je kr?anin i ako je krten jo kao dijete, SMISAO IVOTA mu je dan. Samo on toga tada nije svjestan.

I ivot mu krene dalje. Ve? kao dijete ?ovjek trai razne stvari da ga ispune. Igre i igra?ke.'' Lovice'',''skriva?a'',''rata'',''kauboja i Indijanaca'', itd. A tko se od nas nije igrao neke od navedenih igara ili neke druge. Ali, ako se prisjetimo, nijedna nas igra nije mogla ispuniti svaki put do kraja. Jer, nekad smo morali biti oni koji na kraju izgube, nekad se nismo imali s kim igrati, nekad je sve bilo dobro ali je postalo dosadno. Isto je bilo i s igra?kama. Od kojekakvih vlastitih verzija pra?ki, lukova i strijela, puki i pitolja, lutki i dr. pa do raznih verzija sanjki, skija, itd. Sve je bilo dobro dok smo o tome razmiljali, pripremali se za to, izra?ivali. Ali kada smo se nekoliko puta s tim igrali, postalo nam je dosadno i traili smo ve? neto drugo ili na drugi na?in. NISMO NI KAO DJECA BILI ISPUNJENI.

I tako smo odrasli. I tada ponovno 'bum i tras'. Borba za ivot. Treba stvoriti obitelj, osigurati materijalne stvari. Tr?i, ska?i, ide spavati s brigama i s njima se budi. Za?as se, za one koji su u braku, izgubi ljubav, sve postane svakodnevnica, do?u djeca pa brige postanu ve?e i raznovrsnije. A mi stalno imamo osje?aj da se vrtimo u krugu. Taman mislimo da smo neto napravili i zavrili i da ?emo sada malo zastati i odmoriti se. Malo uivati. Ali ne. Neto nam ne da mira. U drutvenom ivotu svi bi mi eljeli biti poznati i cijenjeni od drugih, da smo netko i neto. Pa kada to postanemo, predsjednik ne?ega, ef, direktor, vo?a ili sl. onda smo puni, MI SMO VANI. Ali ve? kroz neko vrijeme to nije dovoljno. Ho?emo neto dalje, HO?EMO BITI JO VANIJI, NAJVANIJI. ?im imamo vie materijalnih stvari ho?emo jo vie. ?im vie ih imamo tim se vie treba o njima brinuti. Sa svakom novom stvari, koju si priutimo, manje je zadovoljstva. Do?emo do stana, ho?emo ku?u. Do?emo do ku?e a usput sanjamo o nekoj vikendici ili apartmanu na moru. Ili oboje. Do?emo, svi presretni, do prvog vlastitog auta, ve? sanjamo o drugom autu. Brem, boljem, skupljem. Ispunimo si san, kupimo eljeni auto. I zadovoljni smo. Netko kra?e, netko due. Ali svi opet ispo?etka, po?nemo eljeti i sanjati neto drugo.

Da, i to ?e mi onda to sve za ?im tr?im a ne ispunjava me? ZA DJECU. Pa kaj, kaj su oni nesposobni, nemaju pameti da sebi privrijede za svoj ivot!? Ne mogu, kako treba, ivjeti svoj ivot pa bih onda jo htio ivjeti i ivot svoje djece pa moda, ako je mogu?e, i ivot svojih unuka. Pa da se oni ne moraju nita mu?iti. Da, i da im sve dam, da oni nita ne moraju raditi, da uivaju, pa da im onda postane dosadno, da se po?nu opijati, drogirati, kurvati, itd. DA BUDU PRAZNI I NEZADOVOLJNI KAO TO SAM BIO I JA. Zar im to elim? Pa naravno da NE, NE I NE.

PA TO ONDA DA RADIMO? GDJE JE SMISAO IVOTA? GDJE JE ISPUNJENJE?

Ja mogu za sebe re?i da sam, manje ili vie, sve probao, na ovaj ili na onaj na?in.

Rodio sam se i ivio u siromatvu. Zavrio sam fakultet, najvie uz moj rad preko Student servisa. Sanjao sam da budem uspjean, bogat, uvaen, da vozim Mercedes, da imam obitelj. Kroz 10-tak godina sve sam to, manje ili vie, stvorio. ALI ME TO NIJE ZADOVOLJAVALO. elio sam vie, bre, ja?e od drugih. I stalno sam se morao oputati jer sam bio pun briga. Po?eo sam se pitati to ne valja, zato nisam zadovoljan sa svim tim to sam prije silno elio, zato ne stanem, zato ne iza?em iz toga kruga koji se vrtio sve bre i bre.

Razgovarao sam s drugima, sli?nim meni. I oni su imali iste probleme. Svi smo mi imali iste probleme ali smo nalazili stotine razloga da se opravdamo pred sobom i pred drugima. I budili smo se svako jutro sve nezadovoljniji, sve bolje prazni, ivot za nas nije imao neki posebni smisao. TRAILI SMO GA.

Susretao sam se s raznim stvarima, reiki, horoskopi, ?itao sam i sluao o tu?im iskustvima, primao savjete i predvi?anja. Ali opet nita.

Usput sam hodao i u crkvu. Pa ja sam kr?anin, imam sve sakramente. I sluam od drugih da te hodanje u crkvu i vjera u Boga moe ispuniti. I, krenem ja u crkvu, na mise. I molim se, koliko znam, s onim oko sebe. I ?ekam. ?ekam da se dogodi ?udo. Da osjetim neto posebno. Nita. Nita nisam osjetio. Jest da je bilo lijepo i mirno. Pjevalo se. Ali nita posebno nisam osjetio. ?ak mi je i bilo dosadno i nisam sve popamtio to se sve tamo doga?alo jer su misli odlutale prema mojim brigama i mojim na?inima oputanja. I jedva sam ?ekao da se misa zavri i da iza?em van, da si popijem pivu, popuim cigaretu, malo droge ili nazovem prijateljicu. Ili bar da malo pro?em po mobitelu.

I, dobro, pro?e i to. Ali tu i tamo mi se vrate misli u crkvu. Padne mi na pamet da sam ja sve neto okretao glavu, 'bacao o?i' lijevo i desno a drugi oko mene su mirno sjedili, oputeni. I kada su mi davali ruku uz rije?i 'Mir s tobom' oni su mi se smijeili, njihove o?i su se smijeile, lica su im bila oputena, stisak ruke im je bio blag. A ja kao da sam na nekom sastanku, moram se brzo rukovati, ?vrsto stisnuti ruku da se vidi karakter, ?vrst pogled u o?i i paziti da te netko neto ne zezne. A kada smo ili van iz crkve, ja sam htio ?im bre a ve?ina ostalih krenula je polako, oputeno, kao da imaju cijelo vrijeme ovoga svijeta. Vani, ja sam odmah jurnuo prema autu a ostali su radosni, dobre volje, razgovarali, pozdravljali se. IMAO SAM OSJE?AJ DA NEMAJU NIKAKVIH BRIGA. I to sve bez alkohola, droge i dodatnog nadrealina.

Nakon takvih razmiljanja ja sam ponovno otiao u crkvu. Ali sada s namjerom da vidim i ?ujem to rade, to govore i kako se ponaaju ti ljudi tamo. I da probam i ja, ako budem mogao, isto tako. Na prvoj takvoj misi bilo mi je teko. Misli su mi lutale. Tu i tamo sam neto uhvatio. Najlake mi je bilo kada su se molile molitve koje sam znao, 'O?e na' i 'Zdravo Marijo'. Pa sam ?ekao kada si budemo me?usobno budemo zaeljeli 'mir s tobom', da svakome oko sebe dadnem ruku i to zaelim, mirno ga gledaju?i. Toliko dobrih elja od vie ljudi na jednom mjestu koje ni ne poznajem.To mora biti pozitivno i dobro. Nisam se urio iz crkve, ?ekao sam da zavre zadnji tonovi zavrne pjesme. Uivao sam u pogledu na mirna i radosna li 'bakica i dedeka', ena i mukaraca. I mene je to po?elo preuzimati. Prije mise sam isklju?io mobitel pa sam vidio da i bez njega mogu biti tih jedan sat vremena.

Polako ali sigurno sam skoro svaku nedjelju nastojao i?i na misu i bio sam sve oputeniji. Tamo nisam nikoga ?uo da govori rije?i mrnje, oholosti, srdbe, nepotenja.

Tamo nije bilo urbe, trke, zvonjenja mobitela. Samo lijepe rije?i, radosna pjesma, oputena molitva i mir. Koji mi je najvie trebao. I iznutra i izvana. Zra?ila je pozitivna atmosfera kao nigdje drugdje.

Ali jo uvijek je to bilo nekako nedore?eno, jo uvijek su mi misli lutale, jo uvijek sam znao zaboraviti to je bilo re?eno u propovijedi.

Dolo je vrijeme ispovijedi pa sam i ja iao na ispovijed. S time, da sam prije morao pitati enu kako to ide i kaj moram tamo re?i. Bila je guva a u redu u kojem sam ja stajao sve?enik je ispovijedao sjede?i na jednoj stolici a mi, koji smo se ispovijedali, sjeli bi do njega i njemu bi se ispovijedali. A nedaleko su stajali i drugi vjernici. Joj, pa kako budem ja sada govorio svoje grijehe, kojih me ionako sram. Pa sve to budu i drugi ?uli. A i sve?enik je odmah tu kraj mene, ja njega vidim i on mene, bude me gledao u o?i, nema nikakve pregrade me?u nama. Nita, mislim si, budem ispovjedio psovanje, neumjerenost u jelu i pi?u, da nisam bio na svakoj nedjeljnoj misi i sl. a tee stvari budem ostavio za drugi put, i tako se ne?eg posebnog nisam mogao sjetiti. I tako je to prolo. Ja sve to kaem i na kraju kaem to se treba da '?vrsto obe?ajem da ?u se popraviti i da ne?u vie grijeiti'. Izmolio sam danu mi pokoru i pri?estio sam se. I dobro sam se osje?ao. Me?utim, razmiljam sam o svemu i shvatim da puno grijeha nisam ispovjedio jer me nekih bilo sram re?i a nekih se nisam sjetio. I ono obe?anje 'da ne?u vie grijeiti', pa kako kad znam da budem opet grijeio. Zato sam onda obe?ao? Pa sam ponovno otiao na ispovijed, u drugu crkvu, i ispovjedio nove grijehe i one kojih sam se prisjetio od prije. I ponovno obe?am da ne?u vie grijeiti. I ponovno sagrijeim.

I onda, na jednoj misi, shvatim. Pa mi ljudi smo grjeni od kada smo se rodili. I cijeli ivot grijeimo. Ali zato nam Gospodin stalno daje mogu?nost ispovijedi, molitvi pokore i oprotenje grijeha. To nije kao na poslu, u ivotu da nema vie povratka, da je sve propalo. Pa svaka misa, u svom po?etnom dijelu, ima obaveznu, kratku, ispovijed naih grijeha, gdje mi vjernici, svi zajedno, priznajemo svoje grijehe i traimo njihovo oprotenje te nam se kroz dobivanje hostije u pri?esti oni i oprataju. I tada sam se KONA?NO opustio. Kroz vie ispovijedi, u razli?itim crkvama, u raznim mjestima, ispovjedio sam sve svoje grijehe kojih sam se sjetio iz prolosti. I kako sam sve to izbacivao iz sebe, tako sam se po?eo puniti nekim mirom i oputanjem. Nemojte misliti da je to bilo lako. Trebao sam do?i do dubine svoje due i srca jer sam unutra skrivao najve?e svoje grijehe za koje je trebalo imati snage da ih izre?em. Bilo je i suza. Ali, nakon toga nisu me vie izjedali ti moji grijesi prema Gospodinu, prema eni, prema djeci, prema roditeljima, rodbini i prijateljima. Svakodnevne brige nisu mi izgledale tako velike, postao sam zadovoljan svojim ivotom, traio sam i pronalazio u ljudima samo dobre stvari, nisu me vie toliko privla?ili tra?evi i ogovaranja na poslu i svakodnevnom ivotu, shvatio sam koliko su nesretni iznutra oni koji imaju nemjerljivu materijalnu imovinu i vlast. Nemaju vremena za sebe i za druge jer moraju paziti na svoju imovinu i svoju vlast. Pogledajte nekadanjeg mo?nika Sanadera, 'de?ke' iz 'Podravke', iz Potanske banke, itd. I neka im. Nekada sam htio biti kao oni. I bio sam, na neki na?in. I predsjednik i direktor, vozio sam Mercedes, imao i ku?u i stan i vikendicu. I bio sam vaan i cijenjen. I svi su me trebali. A STALNO SAM BIO PRAZAN I NEZADOVOLJAN I NEMIRAN, NEISPUNJEN. STALNO SAM HTIO JO I JO, I NETO DRUGO.

Od kada sam pronaao vjeru u Gospodina, nedjeljnu misu, svakodnevnu molitvu, ?itanje Biblije, OSJE?AM SE IZ DANA U DAN I SRETAN I ZADOVOLJAN I ISPUNJEN. Ne trebam vie nita traiti. Vie me nita ne tjera na vie i ja?e i bolje. SVE JE POSLOENO. I dalje radim, i dalje se trudim oko obitelji, i dalje pomaem rodbini i prijateljima. Ali vie nisam mrzovoljan, ohol, srdit, vie mi nisu svi za sve krivi. Odem na misu, ispovjedim se, pro?itam dio Biblije ili neku molitvu. I sve ima smisao. TO JE TO. TO JE SMISAO IVOTA. IVJETI PO BOJIM ZAKONIMA. S potovanjem prema Gospodinu, prema roditeljima, prema obitelji, biti umjeren u svemu, kada se i grijei, ispovjediti se, i?i na mise, potovati sebe i druge.

Vi svi koji budete pro?itali ovo moje svjedo?anstvo o smislu ivota, vjerojatno se prije ili kasnije budete prepoznali u nekom dijelu tog mojeg puta. Kada vam se to dogodi i sjetite se ovog mojeg ?lanka, mojeg svjedo?anstva, nemojte biti kao ja, da morate pro?i cijeli taj TRNOVIT PUT. Skratite ga. Prije?ite odmah na doga?aje sa kraja ovog ?lanka. OSTATI ?E VAM VIE IVOTA DA UIVATE U MIRU I ZADOVOLJSTVU. Kako? GOSPODIN ?E VAM POKAZATI. Samo mu se predajte.

JA SAM NAAO SAM SMISAO IVOTA.

ON JE U VJERI U GOSPODINA.