Nedjelja, 31.03.2013.g.

Jučer navečer, na  MISI  USKRSNOG  BDIJENJA  doživio sam jedan, baš

onako duhovno ispunjujući, trenutak.

Na početku mise, u crkvu je ušla procesija gdje je jedino svjetlo u crkvi

bilo ono koje je dolazilo od plamena jedine upaljene svijeće, one koju je

dragi župnik upalio vani pred crkvom, na zapaljenoj vatri,  VELIKE

USKRSNE  SVIJEĆE,  koja će tokom ove godine uvijek biti upaljena kod

krstionice, prilikom krštenja djece.

Nakon ulaska u crkvu, procesija je stala a dragi župnik je na glas

izgovorio:  ''SVJETLO  KRISTOVO!''

A mi smo svi odgovorili:  ''BOGU  HVALA!''

Nakon toga je svijeću spustio prema ministrantima koji su si onda s

njezinog plamena zapalili svoje svijeće.

GLEDAJUĆI  TAJ  PRIZOR,  U  JEDNOM

TRENUTKU  SAM  SE  PRISJETIO

TRENUTAKA  U  SVOJEM  ŽIVOTU,  NAKON

OBRAĆENJA,  KADA  SU  MI  MNOGI,  U

RAZNIM  SITUACIJAMA,  ZNALI  REĆI  DA

MI  SAMI,  SVOJIM  PONAŠANJEM  U

SKLADU  S  VJEROM  KOJU

ISPOVIJEDAMO,  SVOJOM  OSOBNOM

MOLITVOM,  SVOJIM  DJELIMA

MILOSRĐA,  SVOJIM  SVJEDOČENJEM

DRUGIMA  NA  TOME  ŠTO  NAM  JE

GOSPODIN  LIJEPOGA  UČINIO  ŽIVOTU,

NE  MOŽEMO  BAŠ  NEŠTO  VRLO  UČINITI.

A  JA  SAM  ONDA  I  DANAS,  DUH  SVETI  ME  U  TOME

NADAHNJIVAO  I  JAČAO,  SVIMA  GOVORIMO  DA  MOŽEMO,  DA

SVAKI  OD  NAS  MOŽE  PUNO,  DA  SE  NE  TREBAMO  TIME

ZAMARATI,  DA  O  TOME  ODLUČUJE  GOSPODIN.

NA  NAMA  JE  SAMO  I  UVIJEK  DA  UČINIMO  ONO  ŠTO  MI

MOŽEMO,  A  DALJE  ĆE  GOSPODIN  KAKO  JE  NJEMU  DRAGO.

I  DA  ĆEMO  ONDA  VIDJETI  SLAVU  BOŽJU,  KADA  SE  PO  NAŠIM,

NAIZGLED  MALIM  ČINJENJIMA  I  TRUDU,  KASNIJE  DOGODE

VELIKE,  PREKRASNE  DUHOVNE  RADOSTI.

I uvijek sam znao reći da ako ja nekako dovedem do Gospodina jednog

brata ili sestru u vjeri, do mise, ispovijedi i dr., a on ili ona iza toga još

jednoga, tada smo to onda već troje.

A tu su onda i naše obitelji, rodbina, prijatelji…

Pa nas troje još troje, pa nas je već šestero… i naše obitelji, rodbina,

prijatelji…

KAKO  LI  SE  TO  ONDA  NASTAVI  ŠIRITI  PROGRESIJOM,  BEZ

DALJNJEG  NAŠEG  UČESTVOVANJA,  POD  VODSTVOM  GOSPODINA

I  DUHA  SVETOGA!

Kad se sjetim zatvora… Došao sam i bila je misa jedanput na mjesec. I 5

zatvorenika na toj misi u sobi od 15-tak m2.  To je bilo sve od duhovnog

života.

A  MENI  JE  TOLIKO  TREBAO  GOSPODIN!

JA  SAM  GA  TOLIKO  ŽELIO,  VIŠE  I  VIŠE!

Pa smo onda, kada sam ja i još neki pokazali volju, lako nagovorili

svećenika koji nam je dolazio na mise, da nam dođe svaki tjedan.

Pa sam onda, radi velike želje za molitvom i rastom u vjeri, molio svaku

večer u toj sobi za mise. Nakon mjesec dana nagledavanja i kontrole od

strane čuvara i drugih zatvorenika, priključio mi se još jedan, pa još

jedan, pa još jedan zatvorenik…

A ja nisam činio ništa posebno, revolucionarno, nisam spašavao svijet,

činio čudesa…  Ne,  ja  sam  samo htio čim više rasti u Gospodinu, još ga

bolje spoznati, činiti samo ono što sam mogao…

Kada sam iz toga zatvora izlazio nakon nešto više od 7 mjeseci,

misa je bila svaki tjedan, premjestili smo ju u puno veću salu za

sastanke, na misi je bilo 25-30 zatvorenika, pjevali smo pjesme,

molili molitve vjernika koje smo sami sastavili, nas 8-9 je svaki

dan molilo krunicu, bio nam je na naš poziv u posjeti i biskup

Sisački, napravili smo i dobili odobrenje za postavljanje našeg

katoličkog panoa u zajedničkim prostorima, gdje smo ga svaki

tjedan uredili s aktualnim temama, za Uskrs smo izdali jedan

broj zatvorskog lista samo sa vjerskim temama…

Sve to samo za nekih 7-8 mjeseci.

Ja sam samo činio ono što sam ja mogao a

za ostalo se pobrinuo Gospodin.

Ili, kada sam počeo sam ovim svojim Duhovnim dnevnikom, rekla mi je

jedna draga sestra u vjeri da ako neću dati mogućnosti komentiranja, da

mi to nitko neće čitati.

JA  SAM  JOJ  SAMO  REKAO  DA  TO  NIJE  MOJE  NI  NJEZINO,  DA

ME  GOSPODIN  I  NJEGOV  DUH  SVETI  NA  OVO  NADAHNJUJU,  DA

JA  ČINIM  SAMO  ONO  ŠTO  JA  MOGU,  A  DA  OSTALO

PREPUŠTAM  DA  SE  GOSPODIN  O  SVEMU  POBRINE,  TKO  ĆE  I

KOLIKO  ČITATI.

JA  SAMO  ČINIM  SVOJE,  ŠTO  OSJEĆAM  DA  MOGU  I  DA  TREBAM.

I evo, ja i dalje pišem po nadahnućima koje dobijem, draga braća i sestre

u vjeri to čitaju i pokušavaju u svemu tome naći i nešto za sebe.

A  OSTALO  ČINI  GOSPODIN.  I  TAKO  SE

ON  PROSLAVLJA.

A sve mi je to ''projurilo'' kroz glavu kada sam gledao kako jedan plamen

svijeće, u mraku crkve, pali drugi, mali plamen male svijeće, pa još jedan,

pa još jedan… u nikakvoj žurbi, polako…

Onda oni mali plamićci idu dalje pa pale oni svaki jedan plamen na

drugim malim svijećama…

A  SVJETLO  KRISTOVO,  POVEĆAVANO  SA  TIM  MALIM

PLAMIĆCIMA,  IZ  TRENUTAK  U  TRENUTAK,  POSTAJALO  JE  JOŠ

JAČE  I  TAMA  SE  IZ  CRKVE  POČELA  POLAKO  ALI  SIGURNO

POVLAČITI…

A  NIKAKVO  ČUDO  SE  NIJE  DOGODILO,  NIŠTA  ŠTO  BI  BILO  ZA

SPOMENUTI  U  NOVINAMA  ILI  NA  TELEVIZIJI,  ČAK  I  U

NAJBIČNIJEM  RAZGOVORU…  NE,  NIŠTA  OD  TOGA.

SAMO  JE  JEDAN  MALI  PLAMEN  SVIJEĆE  UPALIO  MALI  PLAMEN

NA  JEDNOJ  DRUGOJ  MALOJ  SVIJEĆI.

JER  JE  TAJ,  KOJI  JE  NOSIO  TU  MALU  SVIJEĆU  S  MALI

PLAMENOM,  HTIO  UPALITI  DRUGI  MALI  PLAMEN.

ČINIO  JE  SAMO  ŠTO  JE  MOGAO.  SVOJIM  PLAMENOM  UPALITI

DRUGI  PLAMEN  KOJI  JE  MOGAO.

NIJE  MOGAO  UPALITI  TAKAV  PLAMEN  DA  SE  ODMAH

RASVIJETLILI  CIJELA  CRKVA.  NE,  TO  NIJE  BILO  NJEGOVO,

NEGO  SAMO  ONAJ  KOJI  MU  JE  DOŠAO.  MALI  KAO  I  NJEGOV.

ALI,  NAKON  NEKOG  VREMENA  CRKVA  JE  SJALA  U  PUNO

SJAJU  SVJETLA,  TAMA  SE  POVUKLA.

A  SVE  JE  POČELO  OD  JEDNOG  MALOG  PLAMENA.  I  NJEGOVE

VOLJE  DA  ZAPALI  SLIJEDEĆI  MALI  PLAMEN…

ZA  OSTALO  SE  POBRINUO  GOSPODIN.

O,  KAKO  JA  U  TO  VJERUJEM!

DA  MALI  PLAMIČCI  ZAPALJENI  U

NAŠIM  MALIM  SRCIMA  MOGU  SVIJETU

DONIJETI  TOLIKO  SVJETLA!

SAMO  DA  ONIM  ŠTO  MOŽEMO  UČINITI,

ŠTO  MOŽEMO  REĆI,  NAPISATI,

POKAZATI…  UPALIMO  PLAMIČAK  VJERE

U  SRCU  ONIH  LJUDI  KOJE  NAM

GOSPODIN  POŠALJE  NA  NAŠ  ŽIVOTNI

PUT.

OKRENIMO  SE  OKO  SEBE…

A sve me to sa sjetom podsjetilo na to kako se teško danas draga braća i

sestre u vjeri odlučuju da  SVE  ONO  ŠTO  SE  NJIMA  DOGAĐA  U

NJIHOVOM  DUHOVNOM  ŽIVOTU,  GDJE  VIDE  GOSPODINA  DA

DJELUJE,  GDJE  IH  JE  PREKO  LIJEPIH  I  MANJE  LIJEPIH

SITUACIJA  UVJERIO  DA  JE  TU,  U  NJIHOVOM  ŽIVOTU,  I  DA  ĆE

SVE  BITI  DOBRO…

Mnogi od njih to ne čine i zbog toga što jednostavno ne vjeruju da bi to

što se njima dogodilo bilo nekome važno, potrebno, nadahnjujuće, da bi

to nekome pomoglo, promijenilo život, spasilo ga u njegovim teškim i 'na

oko'' bezizlaznim situacijama…

O  KAKO  SE  U  TOME  VARAJU!

KAKO  ME  NA  TO  SAMO  PODSJETILO  TO  PALJENJE  SVIJEĆA!

U  MRAKU   CRKVE,  OD  JEDNE  SVIJEĆE,  UZ  VJERU  DA UČINIMO

ONO  ŠTO  MOŽEMO,  ZAPALILI SMO  SAMO  SLIJEDEĆU  SVIJEĆU,

PA  KAKO  GOD  TO  IZGLEDALO  MALO  I  NEBITNO,  JEDNA  JE

SVIJEĆA  UPALILA  DRUGU  I  NASTALA  JE  SVJETLOST.

BOG  SE  PROSLAVIO!

PO  SAMO  JEDNOJ  SVIJEĆI,  NAŠOJ

SVIJEĆI,  BOG  JE  UČINIO  ČUDO.

SVJETLOST  KOJA  JE  POBIJEDILA  MRAK.

A  AKO  SAMO  JEDNA  SVIJEĆA  STANE,  NE  UPALI  SVOJIM

PLAMIČKOM  ONU  DRUGU  SVIJEĆU,  A  MOGLA  JE,  SVJETLOST  BI

BILA  PUNO  SLABIJA,  ILI  JE  NE  BI  BILO,  ILI  BI  S  VREMENOM

NESTALA.

Te male svijeće, ti mali plamićci, su naša

svjedočenja drugima.

O,  ZA  KOLIKO  BRAĆE  I  SESTARA  ZNAM  I  OSJEĆAM  DA  BI

IMALI  TOLIKO  TOGA  LIJEPOGA  ZA  SVJEDOČITI  DRUGIMA  O

TOME  ŠTO  IM  GOSPODIN  LIJEPOGA  ČINI  U  ŽIVOTU,  ILI  ŠTO

IM  JE  UČINIO!

ALI,  NE  DAJU  TO  OD  SEBE,  TAJ  PLAMEN  UPALJEN  U

NJIHOVOM  SRCU  I  DUŠI…

NE  STVARAJU  DALJNJU  SVJETLOST  PA  ĆE  MOŽDA  I  NJIHOV

PLAMEN  S  VREMENOM  SE  UGASITI…

TKO  ZNA?

JER  SE  GOSPODINU  NE  PRUŽA  PRILIKA

DA  SE  PROSLAVI  U  NEKOM  DRUGOM

SRCU,  NEKOJ  DRUGOJ  DUŠI,  U

NEČIJEM  DRUGOM  ŽIVOTU…

SVJETLOST  SE  NE  ŠIRI…  TAMA  IMA

MOGUĆNOST  DA  VLADA  I  DJELUJE…

MOŽDA  ĆE  SE  U  OVIM  MALIM  PLAMIĆCIMA  PREPOZNATI  I

NETKO  OD  VAS…

MOŽDA ĆE TE OSJETITI DA BI NEKOME,  SVOJIM  SVJEDOČENJEM,

MOGLI  UPALITI  PLAMEN  VJERE,  ILI  MU  POJAČATI  SVJETLOST

KOJOJ  ĆE  NASTOJATI  ISTJERATI  TAMU  IZ  SVOGA  SRCA,

DUŠE…  IZ  SVOGA  ŽIVOTA.

PRENESIMO  SVJETLO  KRISTOVO!

MOLIM  TE,  PREDRAGI  GOSPODINE,

OJAČAJ  SVOJIM  SVETIM  DUHOM  SVU

DRAGU  BRAĆU  I   SESTRE  U  VJERI  U

ODLUCI  DA  DRUGIMA  POSVJEDOČE  SVE

ONO  LIJEPO  ŠTO  IM  ČINIŠ  U  ŽIVOTU!

DAJ  DA  ONO  SVJETLO,  KOJE  SI  IM  TI

UPALIO  U  NJIHOVIM  SRCIMA  I

DUŠAMA,  ONI  PRENESU  DALJE.

BLAGOSLOVLJEN,  ČAŠĆEN  I  HVALJEN  TI  GOSPODIN  U  VIJEKE,  I

TI  BOŽE  OČE,  I  TI  BOŽE  DUŠE  SVETI.

I  ČAST  I  SLAVA  TEBI  DJEVICE  MARIJO,  I  CIJELOM  DUHOVNOM

SVIJETU  KOJ  VRŠI  I  POŠTUJE  BOŽJU  VOLJU.