Nedjelja, 15.05.2016.g.

U svojem rastu u vjeri i duhovnosti spoznao sam jednu veliku

DUHOVNU  ISTINU.

ONAJ  KOJI  ŽIVI  U  VJERI,  PO  BOŽJIM  ZAPOVIJEDIMA,

MORA  SE  STALNO  MIJENJATI.

STALNO  SE  TRUDITI  PREPOZNAVATI,  PRIHVAĆATI  I

IZVRŠAVATI  SVETU  BOŽJU VOLJU  ZA  NJEGOV  ŽIVOT.

ŽIVOT  S  GOSPODINOM  ISUSOM  NA  PRVOM  MJESTU  U

NAŠEM  ŽIVOTU  PREPUN JE  IZAZOVA,  DILEMA,  PADANJA  I

DIZANJA,  LIJEPIH  I  MANJE  LIJEPIH TRENUTAKA.

NO,  ONAJ  KOJI  JE  KRISTOV,  KOJI  SE  SMATRA  KRISTOVIM,

ON  SE SVAKODNEVNO  PREISPITUJE  ŠTO  GOSPODIN  TAJ

DAN  IMA  ZA  NJEGA,  ŠTO MOŽE  ZA  GOSPODINA  UČINITI,

MOLI  GOSPODINA  DA  MU  TO  DADNE  ZA PREPOZNATI  I

IZVRŠITI.

To svjedočim po svojem svakodnevnom, ljudskom i vjerničkom životu.

Na sebi to nisam primjećivao toliko na početku mojeg obraćenja jer sam

ja svoj život totalno preokrenuo i u svemu ga promijenio.

ZA  MENE  JE   SVE  BILO  PROMJENA  I  MIJENJAO  SAM  SE  U

SVOJIM  TEMELJIMA.

SMISAO  I  CILJ  MOJEG  ZEMALJSKOG  ŽIVOTA  IZ  TEMELJA  SE

PROMIJENIO.

TREBAO  SAM  TO  SVE  SHVATITI  I  PRIHVATITI.

I nisam baš obraćao pažnju na druge ljude oko sebe i njihov život u vjeri.

Možda samo utoliko ukoliko sam ih trebao u svojem mijenjanju i

duhovnom rastu. I svi oni koje sam tada sretao na misama za mene su

bili bolji vjernici. U svemu.

Tek kad sam malo ''podignuo'' glavu, kada me Gospodin ojačao u vjeri da

sam mogao pogledati i druge drage ljude oko sebe, dakle, tek tada sam

počeo primjećivati kako tko živi svoju vjeru.

Jer, jedno je ići često na mise i puno se moliti i biti u mnogim

hodočasničkim mjestima i puno pričati o Gospodinu, a drugo je tu svoju

vjeru živjeti svakodnevno u svojim obiteljima, na svojim radnim

mjestima, sa svojim susjedima, prijateljima, poznanicima.

TAKO  SE  TEŠKO  MIJENJAMO  …

A  BITI  SAMO  ONAJ  I  ONAKAV  KAKVI  SE  MI  OSOBNO

SMATRAMO  JE  OHOLO.

A  OHOLOST  JE  PRVI  I  NAJTEŽI  GRIJEH.

Mijenjati se znači prepustiti Gospodinu Bogu vodstvo u našem životu.

Npr. jedna najobičnija situacija iz mojeg vjerskog život. Gdje ću sjediti ili

stajati u našoj župnoj crkvi …

Na početku mojeg obraćenja naučio sam da to bude negdje u zadnjim

redovima. Imao sam i razloga za to.

Nisam želio drugima smetati svojim izvanjskim doživljajem vjere,

klečanjima, dizanjem ruku, stajanjem kod molitve krunice, nakon

pretvorbe do kraja mise, često zatvorenih očiju. A to mi je najlakše bilo

ako sam bio skroz u zadnjem redu.

A drugo, što sam iz zadnjih redova najljepše vidio strop crkve na kojem

su bile slike  PRESVETOG  TROJSTVA,  OCA,  SINA  I  DUHA

SVETOGA  KAKO  KRUNI  DJEVICU  MARIJU.

Pa kad sam se molio, često sam znao pogledati gore na strop, i nekako

osjetio posebnu  blizinu  NEBA.

No, već neko vrijeme je tamo ispovjedaonica. I morao sam drugdje sjesti.

I baš je nevjerojatno kako me ta promjena na početku nekako učinila

nemirnim.

KOLIKO  SMO  MI  LJUDI  ZAPRAVO  SLABI!

I sam sam se začudio da mi je to uopće zasmetalo. Kao da je važno gdje i

kako sjedimo ili stojimo na misi!?

PA  ŽIVI  GOSPODIN  JE  S  NAMA  I  OKO  NAS!

TU,  U  CRKVI!  ALI  I  U  SVAKOM  TRENUTKU  NAŠEG  ŽIVOTA,

POSEBNO  AKO  SMO  GA  POZVALI  U  SVOJ  ŽIVOT!

Ali eto, trebalo mi je neko vrijeme kako bi sve to shvatio i kako mi je to

postalo smiješno.

Ali zli me uvjeravao da sad se neće moći kleknuti, da će me ljudi čudno

gledati ako ću stajati, klečati, dizati ruke, žmiriti  …

Baš mi je nekoliko misa radio nemire.

Boreći se protiv toga, shvatim da me Gospodin uvijek želi tamo gdje je za

mene najbolje.

I sada sam siguran da je upravo ta kušnja, koju sam pobijedio, bila jedna

od mojih dobivenih bitki protiv  MOJE  OHOLOSTI.

JER  MIJENJAJUĆI  SE  I  PRIHVAČAJUĆI  NOVU  SITUACIJU  JA

SAM  POKAZAO  STRPLJIVOST  I  PONIZNOST.

A  TO  SU  STANJA  KOJA  SU  SUPROTNA  OHOLOSTI.

OHOLOST  NE  DOZVOLJAVA  ČOVJEKU  DA  SE  MIJENJA.

OHOLOST  TRAŽI  DA  ČOVJEK  ZADRŽI  ONO  STANJE  KOJE

GA  TAKVIM,  OHOLIM, ČINI.

OHOLOST  GOVORI  ČOVJEKU  DA  SE  SVI  DRUGI  OKO  NJEGA

TREBAJU  MIJENJATI  A  NE  ON  SAM.

BOG  NIKOME  OD  NAS  NIJE  DAO  ŠIROK  I  RAVAN  PUT  NAŠEG

SPASENJA  …

To možemo vidjeti u našim životima i u svjedočanstvima drugih ljudi.

PUT  U  PAKAO  JE  ŠIROK  I  RAVAN.

PUT  U  KRALJEVSTVO  BOŽJE  JE  PREPUN  IZAZOVA,  KUŠNJI,

DILEMA,  PADANJA  I  USTAJANJA.

HODAJUĆI  TIM  PUTEM,  AKO  SMO  ODABRALI  TAJ  PUT  I

GOSPODINA  BOGA  STAVILI  NA  PRVO  MJESTO  U  SVOJEM

ŽIVOTU,  MORAMO  BITI  SPREMNI  NA  MNOGE  PROMJENE.

I  SITUACIJA  OKO  NAS  ALI  I  SEBE  OSOBNO.

PRAVI  VJERNIK  JE  UVIJEK  SPREMAN  ZA  PROMJENE  U  SVOJEM

ŽIVOTU.

JER  UVIJEK  OSLUŠKUJE  ŠTO  GOSPODIN  BOG,  A  NE  ON

OSOBNO,  ŽELI  DA  UČINI  U  SVAKOM  TRENUTKU  SVOJEG  ŽIVOTA.

SA  JEDINOM  KONSTANTOM,  VJEČNO  NEPROMJENJIVOM,

GOSPODINOM  BOGOM  U  SVEMU.

Eto, prošlo je već više od sedam godina od mojeg obraćenja a ja sam tek

sada shvatio koliko je važno da je čovjek, vjernik, spreman na promjene,

spreman prihvatiti  SVETU  BOŽJU  VOLJU  U  SVAKOM  TRENUTKU

SVOJEG  ŽIVOTA.

Takvom čovjeku nikad nije dosadno, život mu nije prazan, isprazan, takav

čovjek nije lijen, nije srditi ni ljut na sve oko sebe.

Takav čovjek se stalno trudi, i spreman je, prepoznati, prihvatiti i izvršiti

SVETU  BOŽJU   VOLJU  ZA  SVOJ  ŽIVOT.

NE  MOLI  STALNO  ISTE  MOLITVE  NEGO  KAKO  OSJETI  DA

GOSPODIN  OD  NJEGA  ŽELI.

NIJE  NEMIRAN  I  LJUT  KADA  NETKO  SJEDNE  NA  NJEGOVO

MJESTO  U  CRKVI.

NE  OSUĐUJE  DRUGE  NEGO  SE  PITA  ŠTO  ONO  MOŽE

UČINITI  U  NEKOJ  SITUACIJI.

ZA  SVOJE  PROBLEME  NE  KRIVI  DRUGE  NEGO  POKUŠAVA

VIDJETI  ŠTO  GOSPODIN  ŽELI  DA  U  TAKVIM  SITUACIJAMA

UČINI.

NIJE  MU  BITNO  KOJI  SVEĆENIK  SLUŽI  MISU  NEGO

GOSPODIN  KOJI  JE  TAMO  I  ZA  NJEGA  I  ZA  TOGA

SVEĆENIKA  PO  ČIJIM  SE  RUKAMA  GOSPODIN

UTJELOVLJUJE  NA  MISI.

NE  TRAŽI  OD  SVOJIH  BLIŽNJIH  DA  SE  MIJENJAJU  PREMA

NJEMU  NEGO  SE  ON  TRUDI  PROMIJENITI  SEBE  I  SVOJ

ODNOS  PREMA  NJIMA.

TAKAV  ČOVJEK  JE  NA  PUTU  DA  SPASI  SVOJU  DUŠU  ZA

VJEČNI  ŽIVOT.

Da, svaka promjena je dobra, znaju neki reći.

Ja bih dodao, da,  ALI,  SAMO  U  GOSPODINU  BOGU,  SAMO  SA

GOSPODINOM  BOGOM  NA  PRVOM  MJESTU  U  SVOJEM  ŽIVOTU.

BESKRAJNO  TI  HVALA,  I  SLAVA  TI,  MOJ

PRELJUBLJENI  GOSPODINE  ŠTO  SI  ME

PROMIJENIO  I  ŠTO  ME  STALNO  MIJENJAŠ

KAKO  BI  BIO  PO  TVOJOJ  SVETOJ  VOLJI!

I  OPROSTI  MI,  OPROSTI  MI,  OPROSTI  MI

ZA  SVE  ONE  TRENUTKE  OHOLOSTI  KADA

ŽELIM  I  ŽIVIM  PO  SVOME  …

JER  TI  JEDINI  ZNAŠ  ŠTO  JE  ZA  MENE

NAJBOLJE.

SVET  I  PRESVET  U  SVE  VIJEKE  VJEKOVA.