Četvrtak, 03.12.2015.g.

Jučer sam teško ''pao''. Učinio sam teški grijeh. Kušnja, s kojom se

zadnjih godina najteže borim, odjednom je postala toliko jaka da

jednostavno nisam izdržao.

Trajala je ''borba'' i nisam se odmah predao. A onda ipak, kao da se

odjednom ''svezala'' sva moja snaga i volja, svjesno sam učinio taj grijeh.

Ili polusvjesno. Ne znam ni sam.

SAMO  U  MALOM  DJELIĆU  MOJE  SVIJESTI  MI  SE

ODJEDNOM  POJAVILO  RAZMIŠLJANJE  DA  TAKO  IZGLEDA

ODLAZAK  JEDNE  DUŠE  U  PAKAO.  KADA  ONA  SAMA

ODABIRE  PROPAST.  SVJESNA  JE  POSLJEDICA  ALI

ODBIJANJE  GOSPODINA  BOGA  KROZ  CIJELI  NJEZIN  ŽIVOT

JU  JEDNOSTAVNO  DOVEDE  DO  ODLUKE  DA  GA  NI  NA

ONOM  OSOBNOM  SUDU,  NAKON  SVOJE  OVOZEMALJSKE

SMRTI,  NEĆE  PRIHVATITI.

ODABRAT  ĆE  VJEČNU  PROPAST  ...

Borio sam se do zadnjega. Strašno je sada to gledati unatrag. Kakvu

čovjek vodi borbu sa zlim ili nekim njegovim demonom.

Od sve te borbe jedino mi je poslije bilo drago što sam ipak nekako

osjećao  DA  SAM  DAO  SVE  OD  SEBE.

DA  SAM  DAO  SVE  ŠTO  SAM  MOGAO.  BORIO  SE  DO  KRAJA.

TO  ŠTO  SAM  ''PAO''  SAMO  MI  JE  JOŠ  JEDNOM  POKAZALO

KOLIKO  SAM  ZAPRAVO  SLAB  I  NEMOĆAN  BEZ  GOSPODINA

BOGA  U  BORBI  SA  ZLIM  I  NJEGOVIM  ZLIM  DUHOVIMA.

Možda sam zadnjih dana postao malo ohol, jer sam s dosta ljudi

kontaktirao kojima sam svjedočio što mi Gospodin lijepoga čini u životu i

kako da se oni nose sa svojim kušnjama. I kroz sve to valjda dobio neku

sigurnost da se meni takve teškoće više ne mogu dogoditi.

O, kako smo mi ljudi slabi i nemoćni bez Gospodina!

Kako bilo da bilo, Gospodin nije dao zlome da me ''zgazi'' do kraja.

Taman toliko da učinim grijeh protiv kojeg se zadnjih godina borim i za

kojeg sam nekako mislio da sam konačno pobijedio.

Jer,  NAKON  UČINENJENOG  GRIJEHA,  OSJETIO  SAM  DUBOKO

KAJANJE  …

JAD,  JAD,  JAD  …  OSJEĆAJ  NIŠTAVOSTI  …

Navečer nisam imao snage ni hrabrosti da se molim Gospodinu u

večernjim molitvama.

NISAM   SE  OSJEĆAO  NI  MALO  DOSTOJAN  DA  MU  SE  MOLIM.

NAJRADIJE  BI  U  ZEMLJU  PROPAO  …

Ipak uputio sam mu molitve svojim riječima. Dao mu zahvalu …  Nisam

mogao više  …

KAKO  ME  BILO SRAM  …

Čak sam razmišljao da ujutro ne idem na ''zornicu'' dok ne dođem k sebi.

Znam da me to zli još uvijek ''bombardirao''  …

Ali, odlučio sam da moram ići na misu.  MORAM!

To mi je jedina snaga.

Doći ću sat vremena prije i samo razmišljati o grijehu kojeg sam učinio. I

o svemu drugome što će mi doći u misli.

Neću moliti one redovne molitve.  NISAM  DOSTOJAN,  NIJE  MI  ČISTO

SRCE.  NI  MISLI.

O,  KAKO  SAM  SE  OSJEĆAO  UPRLJANO!  DUŠA  MI  JE  BILA

PRLJAVA  …

S tim mislima sam onako sklupčan zaspao.

Ujutro sam se digao i požurio u crkvu. Nisam molio nikakve molitve.

Samo sam htio čim prije doći u crkvu, sjesti negdje u kut, zatvoriti oči,

sklopiti ruke i šutjeti.

PREDATI  SEBE,  TAKVOG  KAKVIM  SAM  SE  OSJEĆAO,  GOSPODINU

ISUSU!

Nadao sam se da će možda biti ispovijed. Nije je bilo nekoliko dana. O

kako sam trebao ispovijed!

Odlučio sam da nikako neću ići na pričest pa makar me i  Gospodin Isus

pozvao. O ne, tako sam se osjećao uprljano i nedostojno!

I došao je svećenik za ispovijed. I ja sam sav sretan požurio da se

ispovjedim. Ali je svećenik rekao da je to samo za članice molitvene

zajednice  KRVI  KRISTOVE,  koje su danas na blagdan svetog Franje

Ksaverskog mogle dobiti potpuni oprost ako se ispovijed, pričeste i izmole

molitve.

Ipak sam sa svima molio Krunicu. Počela je i misa.

I  NEKAKO  SAM  POČEO  OSJEĆATI  DA  SE  NEŠTO  POSEBNO

DOGAĐA  U  MOJEM  SRCU,  MOJOJ  DUŠI.

Bilo je čitanje o tome kako vjetar i valovi ruše kuću koja je izgrađena na

temeljima od pijeska a ona koja je izgrađena na čvrstoj stijeni izdržava

sve napade i ostaje čvrsto stajati.

Razmišljao sam. Da li sam ja ''kuća na stijeni'' ili ''kuća na pijesku''? I ipak

nekako shvatio i prihvatio da je moja vjera ipak izgrađena ''na stijeni''.

Dolaze vjetrovi i oluje grijeha i napasti, zli i njegovi zli duhovi udaraju

često i jako, učine ponekad neku malu štetu,  ALI  MOJA  VJERA

OSTAJE.

GOSPODIN  MI  JE  I  DALJE  DUBOKO  U  SRCU.  ČVRSTO  I

POSTOJANO.  Inače ne bi osjećao toliko kajanje za učinjeni grijeh niti se

osjećao tako uprljano.

ALI,  TO  NIJE  MOJA  ZASLUGA.  TO  JE  DAR  KOJI  SAM  DOBIO

OD  GOSPODINA.  DAR  VJERE.  MORAM  GA  ČUVATI  …

Ta razmišljanja o misnom čitanju počela su me nekako ''dizati'' iz tog

mojeg jada …

Na pričest nisam išao. Mada sam osjetio u sebi neki prekrasni mir koji mi

je ''govorio'' da  JE  GOSPODIN  ISUS  PRIMIO  MOJE  ISKRENO

KAJANJE,  DA  POZNAJE  MOJE  SRCE  I   DA  MI  JE  OPROSTIO.

ALI  JA  SAM  ČVRSTO  ODLUČIO  DA  BEZ  SVEĆENIKOVOG

ODRJEŠENJA  NEĆU  PRIMITI  PRIČEST.

I odlučio sam da ću se odmah poslije mise, i kada odvezem suprugu na

posao, odvesti u susjedni grad gdje znam da svako jutro ima ispovijed

prije mise. Tamo ću sve ponovno predati Gospodinu, odbiti odrješenje od

svojih grijeha po svetim svećenikovim rukama i primiti  ŽIVOGA

GOSPODINA  BOGA  U  HOSTIJI.

Krenula je pričest i ja sam samo sjetno, a opet radosno, gledao  ŽIVOGA

GOSPODIN  ISUSA  U  PRESVETOM  OLTARSKOM  SAKRAMENTU,  u

SVETOHRANIŠTU  koje je ostalo otvoreno nakon što je svećenik uzeo

hostije za pričest.

Bila je neka pričesna pjesma i ja sam samo gledao  ŽIVOGA

GOSPODINA  ISUSA  i pjevao. Po licu su mi tekle suze …

Svećenik je onda došao i nedaleko od mene i tamo dijelio hostije. A naš

dragi župni zbor zapjevao je drugu pričesnu pjesmu. Kada sam čuo prve

zvuke melodije, a onda i riječi, suze su mi samo nastavile teći. Pjesma s

kojom sam se ''oprostio'' od dragog fra Zvjezdana Linića, od ovog

zemaljskog života.

Pjesma koja je upravo sada došla kada ja nisam mogao primiti hostiju,

ŽIVOGA  GOSPODINA  ISUSA.

Pjesma koja je u tim trenucima trebala samo meni.

O  ISUSE,  O  MOJ   SPASITELJU.

Brzo sam potražio s očima svećenika i čekao kada je digao hostiju i dao je

nekoj dragoj osobi.

POGLEDAO  SAM  JU,  ZATVORIO  OČI,  I  SA  NAŠIM  DRAGIM

ŽUPNIM  ZBOROM  NASTAVIO  PJEVATI  SVOJEM  DRAGOM

GOSPODINU  KOJI  JE  SAMO  ZA  MENE  BIO  TADA  TU,  U  TOJ

PJESMI.

Kada sam pjevao riječi  ''pogledaj me Hostije svete'' srce mi je

tako zaigralo!

I  U  TOME  TRENUTKU  SAM  DOBIO  OSJEĆAJ  DA  JE  GOSPODIN

ISUS  NA  TAJ  NAČIN  UVIJEK  SA  SVIMA  ONIMA  KOJI  GA,  ZBOG

NEDOSTOJNOSTI,  KAO  SADA  JA,  NE  MOGU  PRIMITI  KAO

HOSTIJU.

ALI,  MOGU  GA  PRIMITI  U  SRCE,  AKO  IM  JE  ČISTO  U

SVEMU  ŠTO  ČINE  U  ŽIVOTU,  TRUDEĆI  SE  VRŠITI  SVETU

BOŽJU  VOLJU  ZA  ŽIVOTE  KOJI  SU  IM  TAKVI  ODREĐENI.  I

KADA  SE  OSJEĆAJU  NEDOSTOJNIM  PRIMITI  ŽIVOGA

GOSPODINA  ISUSA  FIZIČKI,  U  HOSTIJI.

ALI,  AKO  SU  TAKO  PONIZNI,  TADA  IM  ON  ULAZI  U  SRCE.

A  SAMO  TO  JE  BITNO.

IMATI  GOSPODINA  ISUSA  U  SRCU.

KAKO  SAM  BIO  RADOSTAN!

GOSPODIN  ISUS  ME  VOLI!

NJEMU  TREBA  SAMO  MOJE  KAJANJE  I  PONIZNOST!  SAMO

TO  …

Poslije mise odvezao sam se u onaj drugi grad, ispovjedio se.

PRVI  PUT   SAM  U  ISPOVIJEDI  OSJETIO  KOLIKO  JE  VAŽAN

SVEĆENIK  I  NJEGOVE  POSVEĆENE  RUKE.

A  NA  KRAJU  ISPOVIJEDI,  JA  SAM  MOLIO  MOLITVU  POKAJANJA

A  TAJ  MALI,  STARI  SVEĆENIK  JE  PODIGAO  RUKE  I  POČEO

GOVORITI:

''JA  TE  ODRJEŠUJEM  OD  GRIJEHA  TVOJIH  …''

TE  RIJEČI  SAM  PUNO  PUTA  ČUO  NA  ISPOVIJEDIMA  NA  KOJIMA

SAM  BIO.  ALI  SADA  SAM  DOBIO  NEKI  POSEBNI  OSJEĆAJ  DA  SU

TE  SVEĆENIKOVE  RUKE  IZMEĐU  MENE  I  GOSPODINA  BOGA.

I  ČUPAJU  IZ  MENE  MOJE  GRIJEHE …

KOJU  SAM  SNAGU  OSJETIO  U  TIM  RIJEČIMA  I  U  TIM

POSVEĆENIM  RUKAMA!

BIO  SAM  SAMO  JA,  MOJI  GRIJESI  I  TE  DRAGE,  POSVEĆENE

SVEĆENIKOVE  RUKE  KOJE  SU  ME ODRJEŠILE  MOJIH  GRIJEHA.

''JA  TE  ODRJEŠUJEM  OD  GRIJEHA

TVOJIH  …''

KOJE  LI  SNAGE  U  TOM  ČINU!

ISUSE  MOJ  LJUBLJENI,  KAKO  SI  ME

UČINIO  RADOSNIM!

SVET  I  PRESVET  U  SVE  VIJEKE  VJEKOVA!