Srijeda,  07.10.2015.

Na ovo hodočašće u Međugorje, na kojem sam bio prošli vikend, nisam

nosio nikakve posebne nakane. Imao sam u srcu pitanja oko mojeg

odnosa sa suprugom i mojeg budućeg posla, ali nije to bilo ništa toliko

dramatično i jako.

IMAO  SAM  OSJEĆAJ  DA  SVE  TO  NEKAKO  IDE  SVOJIM  TOKOM  A

JA  ČINIM  ŠTO  MOGU  PA  SMO  I  GOSPODIN  I  JA  ZADOVOLJNI.

Onda sam u sebi zaključio da idem tamo u Međugorje slaviti  MOJU

NEBESKU  MAJČICU  I  NJEZINOG  SINA,  GOSPODINA  NAŠEGA.

A prvi put je s nama išao i naš dragi župnik. Zvali smo ga već više puta

da ide s nama. Ali se nećkao zato jer njima, svećenicima, Crkva brani da

organizirano idu u Međugorje sa svojim vjernicima a on se jako drži

nauka i pravila Crkve.

Vjerojatno je tu bio i još jedan razlog, nekako povezan sa time što Crkva

još uvijek ne želi službeno priznati Međugorje kao  MJESTO  UKAZANJA

PRESVETE  DJEVICE  MARIJE, a koji nam je razlog naš dragi župnik i

priznao kada sam je svjedočio na autobusu o svojem životu prije i za

vrijeme svećeništva. A to je, kako je rekao onako iskreno i od srca, da on

sam u sebi još ne može ta ukazanja i poruke koje vidjelicama daje  Marija

prihvatiti kao potpuno istinite i da su se dogodila i da se još događaju.

Ipak, kako su mi prenijeli hodočasnici iz prvog autobusa gdje se on vozio,

posebno je posvjedočio pri povratku iz Međugorja, da je ovo hodočašće

na njega ostavilo poseban utisak.

Kako bilo da bilo, mi svi smo prihvatili njegovu prisutnost među nama na

tom hodočašću u Međugorje kao veliku milost. Jer imati svećenika,

BOŽJEG  SLUGU,  u takvim prilikama kraj sebe,  KADA  TRAŽIŠ

ODGOVORE  ZA  SVOJE  PROBLEME  U  ŽIVOTU,  velika je milost i znak

da su Gospodin i Njegova Majčica na posebna način sa nama.

A naš dragi župnik ima mnogo darova primljenih od Gospodina. I uvijek

se voli u potpunosti dati kako bi na hodočašćima pomogao da se

otvorimo Gospodinu i da pronađemo odgovore na svoja pitanja i

probleme. Uvijek se pripremi pa je tako i u jednom i u drugom autobusu

održao male nagovore o Međugorju i stavu Crkve o njemu, o ispovijedi, o

svecima. Svjedočio je o svojem životu prije i sada za vrijeme svećeništva,

problemima i lijepim trenucima koje kao svećenik prolazi.

Bio je pravi Božji blagoslov ovog našeg hodočašća.

No, meni je bio i kušnja koju jedan trenutak nisam izdržao pa sam

nekoliko sekundi učinio grijehe osuđivanja i ogovaranja prema njemu.

Naime, kada smo došli u Međugorje i stali pred  POZDRAVNOM

MAJČICOM  ispred crkve Svetog Jakova, ja sam svima u autobusu

objasnio kakav je plan za taj i drugi dan, kako bi si ljudi mogli isplanirati

svoje vrijeme te ga uskladiti sa zajedničkim trenucima odlaska na Križevac

i Podbrdo i povratka drugi dan kući.

Jer, svi mi koji dođemo u Međugorje volimo imati svoje trenutke kada se

opustimo i prepustimo samo onome što nas tamo privuče i pošto smo

došli.

Ja posebno volim otići do kipa  USKRSLOG  ISUSA  i u onom malom

amfiteatru zatvoriti oči i osluškivati. Osluškivati srce i dušu i misli.

Osluškivati da li mi Gospodin ima što za reći. Razgovarati s njim.

MNOGO  SAM  SUZA  ISPLAKAO  NA  ONOM  MJESTU.  SUZA  BOŽJE

MILOSTI.

Zatim volim otići kod kipa mojeg duhovnog prijatelja, svetog Leopolda

Mandića. Uvijek kleknem pred kipom i malo porazgovaram sa dragim

svecem. Zamolim ga da moli za sve one koji se žele ispovjediti. Povjerim

mu neki svoj problem ili nakanu. On mi ponekad dadne neki odgovor u

misli a ponekad samo imam osjećaj da mi se nasmiješi u duhu i da me

blagoslovi.

Volim proći po štandovima da možda pronađem kakvu knjigu koja će me

privući.

Obavezno potražim i kupim krunice od međugorskog kamenja jer tokom

godine promijenim nekoliko krunica, koju nosim svaki dan oko vrata, jer

se strgaju pa moram imati rezervu.  A ponekad i poklonim tu krunicu

onima za koje osjetim da bi im moglo nešto značiti u njihovim kušnjama.

Volim pri miru popiti kavu i gledati one silne ljude kako prolaze,

osjećajući u mnogima njihovu radost, mir, nemire, tuge …

Uvijek u župnom uredu naručim barem jednu misu za slaviti, ovdje u

Međugorju.

Za to sam si uvijek odredio jutro, jer prvi dan je prepun događaja. Križni

put na Križevac, Podbrdo, mali odmor od cjelonoćnog nespavanja,

ispovijed, zajednička molitva krunice, misa, molitve za ozdravljenje duše i

tijela poslije mise, i na kraju prekrasno klanjanje na otvorenom  ŽIVOM

GOSPODINU  ISUSU  U  PRESVETOM  OLTARSKOM  SAKRAMENTU.

Takav sam nekako plan imao i ove godine, s time da mi je on bio malo

zakompliciran s mojom obvezom da vodim brigu o hodočasnicima iz

drugog autobusa.

Kada smo pozdravili Majčicu pred njezinim kipom, vidim gdje nedaleko

razgovaraju naš dragi župnik, šoferi i organizatorica našeg hodočašća. I

čujem kako župnik govori da ćemo kao danas sve obaviti a da bi onda

mogli sutra, u nedjelju, ići na misu odmah u 8.00 sati te krenuti već u

9.30 prema doma pa usput stati u Sinju i pozdraviti  GOSPI  SINJSKU  te

u Kninu i obići novoizgrađenu crkvu  posvećenu  GOSPI  OD  VELIKOG

HRVATSKOG  KRSNOG  ZAVJETA.

U trenutku me počela hvatati neka ljutnja. Sada sam već ljudima sve

objasnio na jedan način a kako ću to sada sve na drugi… I zašto sada

promjena tu na licu mjesta kada smo si svi isplanirali drugačije planove...

I neću imati slobodno ono svoje nedjeljno jutro u Međugorju…

I ubrzo nakon toga mi je došla Katica, organizatorica hodočašća, i rekla

da je župnik predložio to što sam naveo. Onda sam joj sve to ponovno

ponovio i vidio da joj je bilo teško jer to nije ni ona očekivala. Ali, ona je

to nekako lako prihvatila i rekla da neka tako bude ako tako župnik hoće.

Onda sam se i ja smirio i uvidio da je to zapravo moja najveća kušnja na

ovom hodočašću. U tih minutu razgovora s Katicom sam na kraju rekao

da jedino ne znam kako ću to sad reći ljudima. Ona je otišla u prvi

autobus a ja sam ostao pred svojim autobusom čekajući da svi ljudi uđu

u autobus i prebirajući u sebi što ću i kako reći ljudima.

I tu sam ponovno vidio da je sve zapravo bila moja kušnja u odnosu

prema mojem dragom župniku koji i nije u nekoj većoj mjeri sudjelovao

u organizaciji hodočašća a sada je tu na licu mjesta izmijenio jedan dio

njegovog tijeka.

Jer, kada su skoro već svi ušli na autobus a ja sam još bio vani, došao je

naš dragi župnik, i onako autoritativno, kao svećenik kojeg ljudi poštuju

radi njegovog poslanja, rekao promjenu plana te ga obrazložio.

U meni je nastala neka radost i vidio sam da je to sve Božja volja a moje

je da li ću se protiv nje boriti ili ju prihvatiti.

U nekoliko trenutaka ponovno povratio sam u sebi mir i radost koji su bili

narušeni onim mojim rečenicama osuđivanja i ogovaranja.

Znao sam da sam učinio grijeh, da sam ''pao'', i da to moram popodne

ispovjediti na ispovjedi prije mise.

I  BIO  SAM  SRETAN  I  RADOSTAN  ŠTO  SAM  PREPOZNAO  TAJ

NAPAD  ZLOGA  I  ŠTO  SAM  MU  SE  USPIO  BRZO  ODHRVATI,  ŠTO

NISAM  DOPUSTIO  DA  BUDEM  DUGO  U  STANJU  GRIJEHA.

Znao sam da ću na ovom hodočašću imati nekih kušnji, ali zli i njegovi zli

duhovi jako dobro snime nas i naše slabosti i u vijek udare tamo gdje

smo najslabiji na način na koji ne očekujemo.

Zli i njegovi su tu župnikovu promjenu plana htjeli u meni preokrenuti u

nemire, srditost, osuđivanje i ogovaranje našeg dragog župnika. Ali sam

ja to prepoznao i uz pomoć dobrog duhovnog svijeta uspio i brzo

savladati.

Tako smo ušli u autobuse i odvezli se pod Križevac gdje smo trebali

obaviti pobožnost križnog puta.

A uvijek kada smo došli u Međugorje ja sam tu pobožnost obavio na

nakane koje sam donio sobom. Sada nisam imao nekih posebnih nakana

pa sam u sebi prebirao što ću Gospodinu prikazati za svoje molitve i trud

koji ću dati u obavljanju te pobožnosti i penjući se na brdo Križevac.

I tada mi dođe u misli naš dragi župnik i mnoge njegove kušnje koje

prolazi kao svećenik. I mnogo osuđivanja, ogovaranja i srditosti koje

dobije od svojih vjernika. I osjetio sam da mi, njihovi župljani, puno

manje molimo za njih nego im stavljamo razne terete. A tako i mi na

sebe privlačimo razne grijehe i omogućujemo zlome i njegovim zlim

duhovima da djeluju i u našem životu i u životu naših dragih svećenika.

Odlučio sam, stojeći dolje na početnoj postaji Križnog puta na Križevac,

da ću sve te molitve Križnog puta, i sve druge molitve, i pjesmu koju

ćemo pjevati, i moj trud i trpljenje, da ću sve to predaTI Gospodinu Isusu

i Njegovoj Majčici, Djevici Mariji, uz molitvu da našem dragom župniku u

obilju pošalje Svojeg Svetog Duha kako bi ga vodio i jačao u kušnjama

koje ga čekaju kao svećenika.

Tako sam radosno krenuo u tu pobožnost sa čistom i jasnom nakanom u

svojem srcu. Još mi je i župnik, negdje na trećoj postaji, samo stavio na

rame malo težu torbicu sa razglasom i mikrofonom, koju je on do tada

nosio.

Ja sam se u sebi nasmijao i zaključio da mi neka samo daje zadatke i

teškoće jer to i ovako i onako ide za njega i njegovu snagu da se bori sa

svojim kušnjama.

Kasnije, kada sam otišao na ispovijed, doživio sam još jednu situaciju

koja mi je samo potvrdila koliko su nam važni duhovno jaki svećenici u

našem duhovnom ali i svakodnevnom fizičkom životu.

Čekao sam u redu za ispovijed i tako došao na prvo mjesto, očekujući da

žena, koja je bila ispred mene, izađe iz ispovjedaonice i da uđem ja.

I  ODJEDNOM,  ONAKO  U  DUHU,  UGLEDAM  SLIKU  SVIH

ISPOVJEDAONICA  KOJE  SU  BILE  S  MOJE  LIJEVE  I  DESNE

STRANE.

NEKAKO  JE  U  SVAKOJ  OD  NJIH  U  DESNOM  KUTU  BIO  SVEĆENIK

A  U  OSTALOM  DIJELU  ISPOVJEDAONICE  VIDIO  SAMO  VELIKA

BRDA  SVAKAKVOG  SMEĆA.  PREPUNE  ISPOVJEDAONICE  SMEĆA

RAZNE  VRSTE.  SAMO  DA  SE  NE  SRUŠI  NA  SVEĆENIKE.

I  ONDA  VIDIM  DA  TOG  SMEĆA  IMA  PO  PODU  I  ISPRED

ISPOVJEDAONICA.  UMJESTO  DA  SE  PRED  ISPOVJEDAONICAMA

SVIJETLI  ČISTI  POD,  I  NA  NJEMU  JE  BILO  SMEĆA.

ODMAH  MI  U  MISLI  DOĐU  SPOZNAJE  DA  SU  TO  SMEĆE  NAŠI

GRIJESI  KOJE  DONOSIMO  GOSPODINU  ISUSU  I  NJEGOVIM

SVEĆENICIMA  KOJI  NAS  ISPOVJEDAJU  I  ODRJEŠUJU  OD

GRIJEHA.

TA  SPOZNAJA  MI  JE  NEKAKO  BILA  I  JASNA,  NO,  NIJE  MI  BILO

JASNO  ŠTO  BI  TREBALO  BITI  ONI  KOMADI  SMEĆA  PO  PODU

ISPRED  ISPOVJEDAONICE.

I  ONDA  MI  OPET  DOĐE  NOVA  SPOZNAJA  U  MISLI.  DA  TO

SMEĆE  PO  PODU  ISPRED  ISPOVJEDAONICA  PREDSTAVLJA  NAŠE

GRIJEHE  KOJE  NISMO  ISPOVJEDILI,  KOJE  SMO  DONIJELI

PONOVNO  VAN  IZ  ISPOVJEDAONICA,  S  KOJIMA  SMO  PONOVNO

ONEČISTILI  SVOJ  ŽIVOT  I  ŽIVOTE  ONIH  OKO  NAS,  KADA  SMO

IZAŠLI  S  ISPOVJEDI  A  NISMO  ISPOVJEDILI  SVE  GRIJEHE.

I  TADA  ME  OBUZE  VELIKA  TUGA  KADA  SAM  SE  SJETIO

MNOGIH  DRAGIH  LJUDI,  S  KOJIMA  SAM  RAGOVARAO  I  S

KOJIMA  SAM  SE  SUSRETAO  U  SVOJEM  ŽIVOTU  I  KOJI  SU

OBAVLJALI  ISPOVJEDI  A  NISU  HTJELI  NI  MOGLI  ISPOVJEDITI

NEKE  OD  TEŠKE  GRIJEHE  KOJE  SU  NOSILI  U  SEBI.

GRIJEHE  SUDJELOVANJA  U  ABORTUSU,  ŽIVOT  U  GRIJEHU  S

DRUGOM  OSOBOM,  GRIJEH  PREVARE  U  BRAKU,  PRIJEVARE,

KRAĐE,  LAŽI,  OGOVARANJA  …

I  NIJE  TO  BILO  ONDA  KADA  SE  NISU  MOGLI  SJETITI  SVOJIH

GRIJEHA.  NE,  NEGO  ONDA  KADA  SU  ZNALI  ZA  TE  SVOJE

GRIJEH  A  NISU  IMALI  NI  SNAGE,  NI  VJERE  NI  HRABROSTI  DA

TO  ISPOVJEDE  SVEĆENIKU  I  PREDAJU  GOSPODINU  ISUSU.

I kada mi je nestala ta slika ispred očiju, znao sam da moram o tome

svjedočiti svima, gdje god ću moći.

TREBA  UVIJEK  OBAVITI  POTPUNU  I  ISKRENU  ISPOVJED.

ČESTO  TO  MOLIM  SVETOG  LEOPLDA  MANDIĆA  DA  MOLI

ZA  SVE  ONE  KOJI  SE  ODLUČE  ISPOVJEDITI.

DA  SE ISPOVJEDE  ČISTO  I  ISKRENO.  DO  KRAJA.

Nekad je u tome zapreka i naš svećenik, koji nas poznaje u

svakodnevnom životu, pa nemamo hrabrosti ni snage da mu sve kažemo,

bojeći se da ćemo ispasti loši ljudi.

ISUSU  SE  ISPOVJEDAMO!  A  ON  SVE  ZNA.  SVEĆENIK  JE

SAMO  ČOVJEK,  BLAGOSLOVLJEN  I  OVLAŠTEN  OD

GOSPODINA  ISUSA  DA  NAS  MOŽE  TIH  NAŠIH  GRIJEHA

RAZRIJEŠITI  VEĆ  OVDJE  NA  ZEMLJI.

GOSPODIN  ISUS  SVE  ZNA  I  ZATO  NAM  NE  TREBA  BITI

PROBLEM  DA  MU  SVE  I  KAŽEMO  ŠTO  NAS  MUČI  I  ŠTO  NAM  JE

NA  SRCU.

A  SVEĆENIK,  PA  NJIH  IMA  NA  MILIJUNE  PO  CIJELOME  SVIJETU.

UVIJEK  MOŽEMO  NAĆI  MJESTO  I  SVEĆENIKA  KOJI  NAS  NE

POZNAJE  I  KOJEMU  JE  NEBITNO  TKO  SMO  I  ŠTO  SMO  MI.  ON

NAS  SAMO  ŽELI  SASLUŠATI,  POSAVJETOVATI  I  ODRIJEŠITI  OD

GRIJEHA.

U  IME  GOSPODINA  ISUSA!

SAMO  TO.  DALJE  SMO  MI  I  GOSPODIN  ISUS.

Zato, kada god idete na ispovijed neka vam  ISTINA  I  VJERA,  DA  ĆE

U  ISTINI  SVE  BITI  DOBRO,  budu misao vodilja.

NEMAJTE  STRAHA!

GOSPODIN  ISUS  JE  ISTINA!

A sve ono što vas odgovara od potpune i iskrene ispovjedi je

DJELOVANJE  ZLOGA  I  NJEGOVIH  ZLIH  DUHOVA.

NEMOJTE  IM  VJEROVATI!  ONI  MRZE  ISTINU  I  SVE  ONO  ŠTO  JE

S  NJOM  POVEZANO.

I zato si probajte zamisliti kako se oni negdje smiju i naslađuju kada mi

na ispovjedi svjesno prešutimo neke naše grijehe. I ne ostavimo smeće

naših duša, srca i tijela u ispovjedaonici nego s njima dođemo ponovno u

naš svakidašnji život.

NEISKRENOM  ISPOVJEDI  PONOVNO  OSTAVLJAMO  MJESTO  I

POZIV  ZLOME  I  NJEGOVIM  ZLIM  DUHOVIM  DA  DJELUJU  U

NAŠIM  ŽIVOTIMA.

BORIMO  SE  I  ISKRENO  SE  ISPOVJEDAJMO!

MOJ  LJUBLJENI  GOSPODINE  ISUSE,  OJAČAJ

NAS  SVOJIM  SVETIM  DUHOM  KAKO   BI  SE

MOGLI  UVIJEK  ISKRENO  I  POTPUNO

ISPOVJEDITI!

IZLIJ  U  OBILJU  SVOJEG  SVETOG  DUHA  NA

SVE  TVOJE  SVEĆENIKE  KAKO  BI  NAS

UVIJEK  POTAKNULI  NA  POTPUNU  I

ISKRENU  ISPOVIJED!

SVET  I  PRESVET  MOJ  TROJEDINI  LJUBLJENI

BOŽE,  OČE,  SINE  I  DUŠE  SVETI!

ČAST  I  SLAVA  TEBI  PRESVETA  DJEVICE,  I

CIJELOM  DUHOVNOM  SVIJETU  KOJI

POŠTUJE  GOSPODINA  BOGA  I  NJEGOVU

VOLJU!

MOLITE  ZA  NAS  GRIJEŠNIKE.