Subota, 12.09.2015.g.

Rijetko susrećem ljude, pa i svećenike, koji imaju iskustva  SUSRETA  SA

ŽIVIM  ISUSOM  i kojima o tome otvoreno svjedoče svima oko sebe.

Baš sam se upitao koliko takvih ljudi znam, za koje bi mogao odmah reći

da su susreli  ŽIVOGA  KRISTA,  i samo su mi ''na pamet'' pale dvije

osobe.

Vjerujem da ima mnogo ljudi koji su negdje u životu  SUSRELI  ŽIVOGA

GOSPODINA  ISUSA.  Ali, negdje u kušnjama svakodnevnog života i pod

čestim napastovanjima zloga i njegovih zlih duhova,  ŽIVI  GOSPODIN

ISUS  im se negdje izgubio iz srca.

JER  ''SUSRESTI''  ŽIVOGA  GOSPODINA  ISUSA  KRISTA

UJEDNO  I  ZNAČI  DA  SE  ON  ČVRSTO  ''NASTANIO''  U

NAŠEM  SRCU.

I  DA  JE  NA  PRVOM  MJESTU  U  NAŠEM  ŽIVOTU.

I  DA  CIJELI  NAŠ  ŽIVOT  VIŠE  NE  MOŽEMO  DRUGAČIJE

ŽIVJETI  NEGO  DA  SVE  ŠTO  ŽIVIMO  I  RADIMO

PROMATRAMO,  I  ODLUKE  DONOSIMO,  KROZ  NJEGOVE

ZAPOVIJEDI.

I  DA  PADAMO  U  GRIJEHE  ALI  SE  OPET  DIŽEMO  I

ŽESTOKO  SE  BORIMO  PROTIV  NJIH.

I  DA  SVUGDJE  I  SVAKOM,  KAKO  GDJE  MOŽEMO  I

DOBIJEMO  PRILIKU,  ŽESTOKO  SVJEDOČIMO  O  TOME  DA  JE

KRIST  BOG,  DA  JE  ŽIV  I  DA  NAS  JAKO  LJUBI,  TAKVE

KAKVI  JESMO.

I kada netko, tko ''nosi''  ŽIVOGA  GOSPODINA  U  SVOM  SRCU,

susretne istu takvu osobu, onda se oni razumiju samo kroz slušanje što

onaj drugi govori i svjedoči  O  ŽIVOM  ISUSU  TU  OKO  NAS  I  TOME

KOLIKO  NAS  TAJ  ŽIVI  BOG  LJUBI.

Zapravo, tako se onaj koji sluša ''puni'' za sve ono dalje što ga čeka na

putu što mu ga je  TAJ  ŽIVI  ISUS,  KOJEGA  NOSI  U  SRCU,

ODREDIO.

Tako sam ovih dana bio i ja. Susreo sam čovjeka, svećenika,

koji je u svojem životu  DOŽIVIO  SUSRET  SA  ŽIVIM  ISUSOM,

KOJI  GA  ČVRSTO  NOSI  U  SRCU  I  O  TOME  ŽESTOKO

SVJEDOČI  DRUGIMA.

On je bio taj koji je govorio a ja sam bio taj koji sam slušao. I kao da se

poznajemo tisuću godina …

A on se zove don Damir Stojić, svećenik, studentski kapelan iz Zagreba, i

ovih je dana održao kod nas trodnevnu duhovnu obnovu, koju je naš

dragi župnik organizirao prije našeg  ŽUPNOG  KLANJANJA.

BOG  GA  BLAGOSLOVIO!  I  SVE  DRAGE  SVEĆENIKE  PO

CIJELOM  SVIJETU.

PREKO  ČIJIH  RUKU,  kako je rekao dragi don Damir, SVAKI

DAN  PO  CIJELOM  SVIJETU  SE  300.000  PUTA  UTJELOVLJUJE

ŽIVI  GOSPODIN  ISUS  NA  OLTARU,  POD  MISOM.

300.000  MISA!  I  300.000  PUTA  ŽIVO  TIJELO I  ŽIVA  KRV

ISUSOVA!

SAMO  ZA  NAS.

I  SAMO  ZATO  JER  NAS  LJUBI!

I htio sam mu na kraju zadnjeg dana prići poslije svega i ohrabriti ga na

tom putu kojim ide. Htio sam mu reći da  MU  STVARNO  VJERUJEM

DA  IMA  ŽVIOGA  ISUSA  U  SEBI. A to i tako zna. A drugo, da neka

nikad ne izgubi ono dijete koje je u njemu, neka uvijek bude ono dijete

koje je sa 8 godina obećalo  Isusu da će postati svećenikom.

JER  VRLO  JE  VAŽNO  DA  SMO  KAO  DIJETE  U  SVOJEM

SRCU.  I  DA  PAZIMO  NA  NJEGA.  DA  GA  HRANIMO  ŽIVIM

ISUSOM.  DA  BI  ONDA,  KAO  DIJETE,  MOGLI  UĆI  U

KRALJEVSTVO  BOŽJE.

No, nisam otišao. Nisam ga htio gnjaviti. Bit će prilike. Ako ne prije, ja se

čvrsto nadam i za to se borim, onda u  KRALJEVSTVU  BOŽJEM.

I tako, razmišljajući o svemu što nam je tih dana dragi don Stojić

propovijedao, jako mi je bilo drago što je nekoliko puta žestoko svjedočio

i govorio o tome da zli i njegovi zli duhovi sigurno postoje, da su tu, oko

nas, i da nas žestoko napadaju na svim poljima naših života, odvodeći nas

u grijehe i na taj način pokušavajući nam ukrasti dušu i odvesti nas u

vječnu propast.

I nije štedio nikog, ni stare ni mlade. To ni zli niti njegovi zli duhovi ne

rade.

Ali zato mi ljudi zaziremo od spominjanja zloga i njegovih zlih duhova.

Ne želimo o njima slušati ni čitati ni govoriti. Radije ćemo neke loše stvari

u našim ili tuđim životima pripisati samo lošem djelovanju drugih ljudi ili

slučajnostima nego ih povezati sa djelovanjem zloga i njegovih zlih

duhova.

Žalostan sam što i mnogi dragi svećenici zaziru od razgovora i

svjedočenja o tome kako zli i  njegovi zli duhovi djeluju u našim životima.

Ali ih i razumijem… Zato treba moliti za naše svećenike. Na velikim su

svakodnevnim kušnjama.

Zato je Gospodin dao te spoznaje, i snagu svjedočenja o njima, i drugim

ljudima, pa se svi mi moramo potruditi da onda o tome svjedočimo

drugima.

A to je tako teško u ovom svijetu prepunom raznih napasti … Zato me

osobito ''punilo'' slušanje onoga što je o djelovanju zloga i njegovih zlih

duhova jednostavno ali duhovno jako svjedočio dragi don Stojić.

A u jednoj mojoj teškoj kušnji mi je dragi don Damir pokazao put kako

se ponekad, kada mi ponestane duhovne snage i duhovnih oruđa, trebam

ojačati u toj borbi protiv djelovanja zloga i njegovih zlih duhova.

Ispričao je priču kako je sa šesnaest godina  ''SUSREO''  ŽIVOGA  ISUSA.

I da je onda po završetku srednje škole bio pred teškom dilemom da li da

dalje krene u svećenike ili da nastavi školovanje, oženi se, stvori obitelj.

Kako se nije mogao odlučiti, otišao je u jedan samostan na tjedan dana

duhovne obnove kako mi donio pravu odluku. A u tom samostanu

redovnici imaju zavjet šutnje te je on cijele dane provodio u šutnji,

molitvi i promišljanju. Jedino je jedan sat dnevno imao susret s jednim

redovnikom koji je onda s njim razgovarao o svemu, kao njegov duhovni

vodič tih dana preispitivanja.

Tako je došao zadnji dan kada ga je taj redovnik upitao o tome što je

odlučio. A don Stojić mu odgovori da je odlučio da će ići dalje u školu,

oženiti se, formirati obitelj a da neće ići u svećenike.

Kazao je da ga je taj dragi redovnik saslušao pa ga upitao da kako će to

onda dalje izgledati, što će nakon školovanja. Pa mu je onda on rekao da

će si naći posao, djevojku i da će se oženiti.

Opet ga je redovnik upitao i što će onda. Pa mu je onda on rekao da će

dobiti djecu, izgraditi kuću ili kupiti stan.

Pa opet redovnikovo pitanje o tome što će onda biti. Pa je on nastavio o

tome kako će školovati djecu i pomoći da se srede u životu.

Redovnik je i dalje inzistirao na tome da mu kaže što će onda biti. Kazao

je don Stojić da mu je u tim trenucima taj razgovor već išao po malo ''na

živce'' ali mu je rekao da će onda već on i buduća supruga biti pred

penzijom, da će čuvati unuke i uživati u starosti.

''I što onda''; nije odustajao redovnik. A ništa, kazao je don Stojić, tada će

doći i trenuci kada ću umrijeti. Mislio je da je s time i taj razgovor došao

kraju.

A ne, nije stao redovnik, i ponovno mu postavio pitanje da što će onda

biti.

I don Stojić mu, ništa ne sluteći, kaže da će onda  DOĆI  PRED  ISUSA.

KADA  JE  TO  REKAO,  KAO  DA  GA  JE  NEŠTO  PRESJEKLO.

''ZAZVONILE''  SU  NJEMU  TE  RIJEČI.

''DOĆI  ĆE  PRED  ISUSA.''  PA  KAKO  ĆE  MU  ONDA

POGLEDATI  U  OČI  NAKON  TOGA  ŠTO  NIJE  HTIO

PRIHVATITI  NJEGOV  POZIV  DA  POSTANE  SVEĆENIK!?

KAKO  ĆE  MU  SE  OPRAVDATI!?  ŠTO  ĆE  MU  REĆI!?

To ga je toliko duboko dodirnulo da je tada u njemu počela čvrsto

sazrijevati odluka da postane svećenik,  DA  PRIHVATI  ISUSOV  POZIV.

Kad je dragi don Damir to sve ispričao, i ja sam bio nekako radostan, pod

dojmom njegovog živog svjedočenja o svemu tome.

A nakon nekoliko minuta ja sam u svojim mislima ''preslikao'' tu cijelu

situaciju na svoju najveću kušnju u kojoj me zli u zadnje vrijeme žestoko

napastuje.

KUŠNJU  KAKO  SAČUVATI  VLASTITI  BRAK.

I dotjerao me već do toga da sam prije nekog vremena zaključio da bi, da

moja supruga toliko ne pati, bilo najbolje da se ja na neko vrijeme

odmaknem od nje, da se odselim, da si ona sredi svoje osjećaje i

dojmove.

ZLI  ME  UVJERAVAO,  I  SKORO  UVJERIO,  DA  ĆU  SAMO  TAKO

POMOĆI  SVOJOJ  SUPRUZI,  DA  JE  TO  NAJBOLJE  ZA  NJU  I

MENE,  DA  DRUGAČIJE  NE  IDE.

A nakon toga što je dragi don Stojić to ispričao, ja sam onda ovu nje

govu priču pričao sam sebi.

Ajde Ivica, ti odeš od supruge. I što misliš, što će se onda dogoditi? Pa

supruga i ja ćemo imati mira i vremena da sredimo misli i vidimo što

ćemo i kako dalje. Reći ćemo djeci i drugima da je to tako samo

privremeno.

I dobro, što nakon toga. Pa onda bi mogli vrlo lako uvidjeti da nam je

tako bolje, naviknuli bi se mi i drugi na to i nastavili bi svatko svoj život.

Djeca su već odrasla, prihvatila bi to kao i drugi oko nas jer je danas

sasvim normalno da se ljudi rastaju na razne načine i radi raznih

razgovora.

I što će se onda dogoditi? A ja nisam dalje razmišljao o tome što će se

dogoditi u našim budućim životima nego mi misli ''odu'' na zadnji čin

priče. Ja umrem i dođem  PRED  ŽIVOGA  GOSPODINA  ISUSA.

I  NE  MOGU  GA  POGLEDATI  U  OČI!

NE  MOGU  NI  POGLED  DIGNUTI  OD  NJEGOVIH  NOGU!

PADAM  NIČICE  I  NAJRADIJE  BI  DA  ME  TU  NEMA!

KAKO  ĆU  MOJEM  LJUBLJENOM,  ŽIVOM  GOSPODINU  REĆI

ZAŠTO  SAM  OTIŠAO  OD  SVOJE  SURPUGE!?

I  DOPUSTIO  ZLOME  DA  RAZORI  NAŠ  BRAK  BEZ  DA  SAM

SE  BORIO  DO  KRAJA!

KRAJ  TOLIKIH  DIVNIH  DAROVA  I  DUHOVNIH  SPOZNAJA

KOJE  MI  JE  DAO  …

NE,  TO  JE  STRAŠNO!  NE  ŽELIM  TO!

BORIT  ĆU  SE  SVIM  SNAGAMA  DA  NA  TOM  SUSRETU  SA

MOJIM  LJUBLJENIM  GOSPODINOM  IMAM  SNAGE  I  RAZLOGA

DA  DIGNEM  POGLED  I  DA  GA  POGLEDAM!

MOŽDA  NE  BAŠ  DIREKTNO  U  OČI,  ALI  IPAK  BEZ

OGROMNE  ŽELJE  DA  POBJEGNEM  OD  NJEGA  U  TIM

TRENUCIMA,  DA  MU  SE  SAKRIJEM  NEGDJE  ZBOG  GRIJEHA

KOJE  SAM  UČINIO.

Prebirući tako u tim trenucima po onome što mi se događa i onome što bi

mi se moglo dogoditi, zaključim da ništa što mi se na ovom svijetu može

lošega dogoditi, kada ću se boriti protiv zloga i njegovih zlih duhova i

grijeha koje činim, ne može se usporediti sa žaljenjem i tugom koju ću

osjetiti  PRED  ŽIVIM  BOGOM  radi toga jer se nisam borio protiv napasti

zloga i njegovih zlih duhova koji su tako uspjeli razoriti moj brak. Uz moj

pristanak.

Jer sam izabrao put lakši, širi, jednostavniji.  PUT  PROPASTI.

I zato bi bilo dobro, kada smo u teškim kušnjama i dilema svojega života,

da si probamo posvijestiti u svojim mislima taj trenutak kada ćemo nakon

svoje ovozemaljske smrti doći  PRED  ŽIVOG  GOSPODINA  ISUSA  i

donijeti pred njega te loše odluke koje smo tada učinili, kada smo svjesno

činili grijehe i radili protiv Božjih zapovijedi jer su nam tako ''govorile''

naša oholost, taština, povrijeđenost, licemjerje.

Tko god ima  ŽIVU  VJERU  U  SEBI,  shvatit

će što u trenucima kušnji treba učiniti.

TREBA  SE  BORITI!  PADATI  ALI  I

DIZATI  SE  PONOVNO!

BORITI  SE  PROTIV  SVOJIH  SLABOSTI  I

SVOJIH  GRIJEHA!

I  TRAŽITI  ŽIVU  POMOĆ  ŽIVOGA

GOSPODINA  ISUSA  U  MISAMA,

ISPOVJEDIMA  I  PRIČESTIMA,

MOLITVAMA,  MILOSRĐU  I  DOBRIM

DJELIMA!

BORITI  SE,  BORITI,  BORITI!

PADATI  I  DIZATI!  NE  SE  PREDATI!

NE  SLUŠATI  ZLOGA  I  NJEGOVE  ZLE

DUHOVE  KOJI  ĆE  NAS  NAGOVARATI  NA

ONE  ODLUKE  KOJE  SU  SAMO  NA

OČIGLED  BOLJE  ZA  NAS  A  ZAPRAVO  SE

U  SVOJOJ  SUŠTINI  PROTIVE

GOSPODINU  BOGU  I  NJEGOVIM  BOŽJIM

ZAPOVIJEDIMA!

A  MI  TOČNO  ZNAMO  I  OSJEĆAMO  KOJE

SU  TO  LOŠE  ODLUKE  …

TREBA  SE  ČVRSTO  I  POSTOJANO

BORITI  PROTIV  NJIH  DA  NAS  JEDNOG

DANA,  KADA  DOĐEMO  PRED  ŽIVOGA

GOSPODINA  ISUSA,  TAJ  ŽIVI

GOSPODIN  ISUS  UHVATI  ZA  RUKU  I

DIGNE  NAS  PRED  SOBOM.

JEDNOM  ZAUVIJEK.

JER  SMO  SE  BORILI.

SVET  I  PRESVET  MOJ  LJUBLJENI,  ŽIVI

ISUSE!

SVET  I  PRESVET.