Utorak, 18.08.2015.g.

U velikim kušnjama koje prolazim ovih dana, jedva sam čekao subotu i

Blagdana uznesenja Blažene Djevice Marije kako bi se ispovjedio u

jednom njezinom prošteništu. Nisam uspio otići na Mariju Bistricu pa sam

odlučio da ću otići u jedno susjedno mjesto gdje se također u njihovoj

jednoj župi, u župnoj crkvi, slavio ovaj blagdan.

Došao sam skoro sat vremena prije početka mise i stao odmah do vrata

ispovjedaonice kako bi obavio ispovijed koju sam tako trebao. Baš je

počela i zajednička molitva Krunice pa sam radosno čekao da dođe

svećenik. Prebirao sam u sebi razne situacije koje su mi se tih dana

događale, i u svjetovnom i u duhovnom životu, i izvlačio iz njih one silne

grijehe koje sam učinio kako bi ih mogao predati Gospodinu preko

Njegovog svećenika. Još su se neki vjernici  interesirali da li traje

ispovijed.

Pripremajući se za ispovijed i moleći SVETOGA  DUHA  da me vodi u

ispovijedi, dignem glavu i vidim iznad sebe sliku mojeg nebeskog

prijatelja, Svetog Leopolda Mandića. Njegova pojava i blago lice mi uvijek

donesu neki mir i radost. Pa sam i njega zamolio neka moli za mene kod

Gospodina da se iskreno ispovjedim.

No, svećenika nije bilo. Završili smo i s moljenjem Krunice. Već me

polako počela hvatati neki nemir da možda neću moći obaviti ispovijed.

Došao je i početak mise a svećenika za ispovijed nije bilo.

Misu je počeo služiti samo jedan svećenik. I ''palo'' mi je na pamet da je

ovih dana u toj župi bila i njihova velika ispovijed, da je vjerojatno prije

prethodne mise bio neki svećenik za ispovijed, da je vjerojatno malo

svećenika pa sve ne stignu a pogotovo što je iza ove mise trebala slijediti

velika, središnja misa.

Onda mi ''padne'' na um da se možda ispovijed vrši negdje iza crkve, kako

to zna biti kada su velike vrućine i u crkvama koje unutra imaju malo

mjesta za ispovijed. Pošao sam iz crkve i obišao oko nje provjeravajući da

li se možda negdje obavlja ispovijed. Ali, nigdje nisam našao svećenika

pa ni u sakristiji u koju sam ušao.

Uhvatila me neka žalost. Htio sam se pričesti i primiti  ŽIVOG

GOSPODINA  ISUSA  u sebe da mi donese mir i radost u srce u tim

danima raznih kušnji koje sam prolazio. A imao sam teških grijeha zbog

kojih nikako nisam htio pred Njega.

Ušao sam natrag u crkvu. Nisam znao što napraviti. Čak sam pomislio da

poslije mise pričekam svećenika koji je služio misu i da njega zamolim da

me ispovjedi. No, odustao sam ubrzo od toga jer je sigurno taj svećenik

imao i drugih briga, služio je svetu misu, pa da mu sad ja ''uletim'' tamo u

gužvi sa ovim svojim zahtjevom …

Ništa, mislio sam, neću ići na pričest.  OSJEĆAO  SAM  SE

NEDOSTOJNO  DA  PRIMI  ŽIVOGA  BOGA  U  SEBE.

Zdušno sam pratio tijek svete mise i u njemu sudjelovao svim srcem. Ako

već neću moći primiti  ŽIVOG  GOSPODINA  U  SEBE,  osjetit ću Njegovu

prisutnost,  NJEGA  ŽIVOGA,  kroz misu.

Približavalo se i vrijeme pričesti. Ja sam čvrsto odlučio da ne idem jer

sam nedostojan.

Sveta pričest je počela a meni je srce počelo ''gorjeti''. A da ipak idem

primiti  ŽIVOGA  GOSPODINA  pa ću se ispovijedi drugi dan, pitao sam

sam sebe. A ne, jednostavno nisam dostojan, nosim teške grijehe na srcu

i duši, ne mogu ići.

Krenule su mi suze ali sam odlučio da neću ići. NISAM  DOSTOJAN.

I tada u jednom trenutku dođe mi u misli poziv: ''IVANE,

DOĐI!''  Odmah sam osjetio da me to  ŽIVI  GOSPODIN  ZOVE.

Ponovno:  ''IVANE,  DOĐI!  IVANE,  DOĐI!  IVANE  DOĐI!''

Oblijale su me suze. Samo su tekle. ''GOSPODINE  NE  MOGU,

NISAM  DOSTOJAN!''  odgovorio sam ja.  ''TI  ZNAŠ  DA  ŽELIM

ALI  NISAM  DOSTOJAN.''

''IVANE,  DOĐI!''  ponovno mi odjekne u mislima. Da nije možda

to zli ili netko od njegovih zlih duhova, upitam sam sebe. I

odmah odgovor:  ''NIJE  ZLI.  IVANE,  DOĐI!''

Dignem glavu, uperim oči pune suza u gomilu ljudi koji su u redu

stajali da prime svetu pričest. Od te gomile ljudi, nisam vidio

svećenika koji je dijeli  ŽIVOG  GOSPODINA.

I onda ponovno, iz stog smjera poziv meni:  ''IVANE,  DOĐI!

IVANE,  DOĐI!  IVANE,  DOĐI!''

Više nisam mogao izdržati. Srcem mi je preplavio duboki mir i

radost. Gospodin me zove da dođem.  On zna za moje grijehe.

On zna da sam mu ih htio predati. On zna da se duboko kajem

za svoje grijehe.  ON  je vidio patnju moga srca i moje duše.

A  ON  JE  BOG  SVEMOGUĆI.  ON  JE  LJUBAV  I  MILOSRĐE.

I  ZATO  ME  ZVAO.  JER  MI  JE  SRCE  BILO  ČISTO  I

PREDANO  NJEMU.

JER  SAMO  ČISTI  SRCEM  MOGU,  U  TO  SVOJE  SRCE,

PRIMITI GOSPODINA  BOGA  ŽIVOGA.

I ''prođe'' mi kroz misli da sam ja ponizno i vapijuće tražio ispovijed. I

odjednom sam vidio sliku da smo kod  PRETVORBE  kleknuli sam jedna

žena i ja od onih koji smo stajali. Da mnogi nisu ni glave pognuli kada se

ŽIVI  GOSPODIN  PO  POSVEĆENIM  SVEĆENIKOVIM  RUKAMA

SPUSTIO  MEĐU  NAS.

Zato mi je Gospodin u tom trenutku dao milost i pozvao me  DA  GA

PRIMIM  ŽIVOGA.  RADI  ČISTOĆE  I  PONIZNOSTI  MOJEG  SRCA  I

MOJE  DUŠE.

Stao sam u red za primanje  SVETE  PRIČESTI. KAKO  SAM  BIO

RADOSTAN!  SUZE  SU  MI  SLIJEVALE  NIZ  LICE  …

No, znao sam da grijehe moram ispovjediti. Jer me samo svećenik,  od

Gospodina odabran, mogao njih razriješiti ovdje na zemlji.

Do kraja mise samo sam tiho plakao i zahvaljivao za sve Gospodinu.

Drugi dan, u nedjelju, otišao sam na večernju misu. I opet došao skoro

sat prije da se pomolim i da pričekam svećenika da se prije mise

ispovjedim.

I opet, radi godišnjih odmora i drugih obveza koje svećenici imaju, nije

bilo ni jednog svećenika za ispovijed.

Ali, sada je moje srce bilo mirno i ispunjeno.  DAN  PRIJE  JE  U  NJEGA

DOŠAO  GOSPODIN.  I  DO  VRHA  GA  NAPUNIO  MIROM  I

RADOŠĆU.

I znao sam, nisam o tome trebao donositi nikakvu posebnu odluku, da

neću ići na  SVETU  PRIČEST.  Nosio sam grijehe koje sam trebao predati

Gospodinu i od svećenika za njih dobiti odrješenje.

GOSPODIN  JE  BIO  U  MOJEM  SRCU  I  JA  SAM  TO  MOGAO

''NOSITI''.

Misa je prošla i ja sam radosno u njoj učestvovao. Ali na pričest nisam

išao.

Tek sam se danas ispovjedio na jutarnjoj misi u drugom gradu. I tako

očišćen sam ponovno  PRIMIO  ŽIVOG  GOSPODINA.

I  KLEČEĆI  PRED  NJEGOVIM  SVETOHRANIŠTEM,  MOLEĆI

POKORU  KOJU  SAM  DOBIO,  SA  SUZAMA  KOJE  SU  MI  SE

SLIJEVALE  NIZ  LICE,  JA  SAM  DUBOKO  OSJEĆAO  KOLIKO

GOSPODIN  VOLI  MENE  I  SVAKOGA  OD  NAS.

UVIJEK  KADA  ĆEMO  GA  TREBATI,  ISTINSKI  I  PONIZNO,

ON  ĆE  NAM  DOĆI.

Na kraju,  pri izlasku iz crkve, kleknuo sam pred sliku dragog sveca

Leopolda Mandića i zahvalio što je molio za mene u ove dane kada se

nisam mogao ispovjediti. I izmolio sam mu nekoliko molitvi za koje sam

ga zamolio da neka ih preda Gospodinu zajedno sa svojim molitvama za

sve one koji imaju problema da se ponizno i iskreno ispovjede.

KAKO  SAM  SAMO  MIRAN  I  RADOSTAN!

A tako teške kušnje imam…

ALI  ZNAM  DA  ĆE  SVE  BITI  DOBRO  …

O  BOŽE  MOJ  LJUBLJENI,  GOSPODINE

SVEMOGUĆI,  HVALA  TI!

BESKRAJNO  TI  HVALA  NA  SVIM  TVOJIM

DUHOVNIM  I  MATERIJALNIM

DOBROČINSTVIMA  KOJE  MI  DAJEŠ,  MENI  I

SVIMA  NAMA  GRIJEŠNICIMA!

SVET  I  PRESVET  U  SVE  VIJEKE  VJEKOVA!