EVO  JOŠ  JEDNOG  PREKRASNOG  SVJEDOČENJA  KAKO  


GOSPODIN  BOG  RJEŠAVA  NAŠE  ŽIVOTNE  PROBLEME 
 

KADA MU  SE  OTVORIMO  I  TO  GA  ISKRENO  I  VELIKOJ  


POTREBI  MOLIMO.

I  VJERUJEMO  DA  NAM  SAMO  ON  MOŽE  POMOĆI.

ON  ĆE  TO  SVAKAKO  UČINITI,  ALI  SAMO  ONAKO  KAKO  



ON  ZNA  DA  JE  TO  ZA  NAS  NAJBOLJE.

OVA  DRAGA  SESTRA  U  VJERI  JE  KROZ  BOŽJU  VOLJU  



U  NJEZINOJ  BOLESTI  POBIJEDILA  NE  SAMO  BOLEST 


 
NEGO  NEŠTO  ŠTO  JU  JE  VIŠE  SPUTAVALO.

SVOJ  STRAH  OD  BOLNICE,  SVOJ  STRAH  OD  TOGA  



DA  POKAŽE  STRAH.

TOLIKO  JE  ISKRENE  RADOSTI  U  NJEZINOM  SVJEDOČENJU 

 
DA  SU  SE  I  MENI  NA  KRAJU  ZASUZILE  OČI.

I  JA  MOGU  SAMO  REĆI  :  ''BOŽE  HVALA  TI,  



TI  SI  JEDAN,  JEDINI  I  ZAUVIJEK!''

 PUT  DO  OZDRAVLJENJA

Unatrag tri godine pojavili su mi se problemi sa štitnjačom. 

Ultrazvukom je ustanovljeno da imam strumu te nekoliko manjih i većih

čvorova na štitnjači. Dobila sam hormonalnu terapiju i kontrolirala je

svakih šest mjeseci.

Cijelo to vrijeme nalazi su bili zadovoljavajući. 

Moj"križni put" započeo je u ožujku ove godine. Punkcijom najvećeg

čvora u štitnjači ustanovljeno je da se u njemu nalaze stanice koje

upućuju na mogućnost postojanja zloćudne bolesti. ''Potrebno je izvaditi

cijelu štitnjaču.'' 

Otprilike je tako glasila informacija koju mi je prenio suprug, a koji ju je 

netom dobio od liječnika. Ja sam upravo stigla kući s večernje mise. 

Na neki način kao da nisam bila iznenađena. Ipak, moja reakcija, koja je 

uslijedila, bila je za mene neočekivana.

Šok...Nevjerica…Strah...Suze…Sve u tri minute. A onda pitanja koja nisam

željela ali koja su me preplavila.

Pa kako je to moguće sad ,kad je krenulo moje obraćenje ? 

Redovito odlazim u crkvu… Nakon dugih priprema obavila sam ispovijed…

Umjesto nagrade što sam krenula pravim putem sad sam kažnjena. 

Zašto baš sada?... 

Potom mi je ''zazvonila'' riječ BOLNICA , pa OPERACIJA. Pa ja ne mogu ići

 u bolnicu,a kako da onda idem na operaciju? Moj otpor prema bolnici je 

OGROMAN, pogotovo nakon mamine smrti i svega što smo po bolnicama 

prošli.

Strah me potresao od glave do pete.

Onda sam krenula samu sebe smirivati . Molit ću Boga i On će mi pomoći .

On će me spasiti od operacije. On zna da ja to ne mogu. 

On će me ozdraviti…

A čime sam zavrijedila da me ozdravi?  Želim li ja uopće ozdraviti?

 Pa, možda baš i ne…

Možda moram na taj način biti kažnjena za krivnje koje još nosim u

sebi. Čime sam zaslužila da me Bog ozdravi? Moram li to zaslužiti? 

Pa ,Bog spašava po svojoj velikoj milosti a ne po zaslugama…

Takve, i još mnoštvo sličnih, misli prolazile su mi glavom. I tako cijeli

vikend.

U utorak odlazim u bolnicu kod kirurga na dogovor za operaciju.

Dok ga čekamo pored nas u kolicima voze djevojku na operaciju .

 Opet strah. Nesigurnost. Slabost . 

Sram, jer osjećam strah. Za mene bi bilo veliko poniženje, kad bi netko 

primijetio da se bojim. Moj je moto bio stisni zube, otrpi i ne dopusti da 


itko vidi tvoju slabost ili strah.

Jer što bi ljudi mislili o meni ? Da sam strašljiva ? Da se nisam u

stanju kontrolirati ? Da nisam svemoguća ?  

O ,kako ljudska glupost može biti bezgranična ...  ALI,  TO  SAM  BILA  JA.

Dolazi kirurg i uvidom u dokumentaciju potpuno me zbunjuje. Po

njegovom mišljenju moj nalaz može biti bezopasna cista ili karcinom .

Ili jedno ili drugo . Baš fino. Ali , u oba slučaja operacija nije

hitna jer je čvor manji od 1 cm ,i do jeseni se neće ništa dramatično

promijeniti. 

Kako sam ja tip koji ne voli ništa ostavljati za sutra, a spominje se i 

mogućnost zloćudnosti , odlučujem se za operaciju što prije .

Termin je dogovoren za nekoliko tjedana. 

A onda nova pitanja.  Kako reći djeci , a da ih ne preplašim ? Kako reći 

najbližima ? Kako spriječiti da se vijest ne proširi ? 

Kako pripremiti sebe za odlazak u bolnicu ? KAKO,  KAKO,  KAKO ... ?

 A  BOG ?   Iako je to bilo vrijeme mojeg intenzivnog obraćenja , tek sam se

nakon nekog vremena "sjetila" da bi i Njega mogla uključiti u cijelu

priču . Naime, moje "ja" je još uvijek bilo jako , jako prisutno .

Nisam to željela , ali nisam drugačije mogla ni znala . Cijela ova

"drama" odvila se u pet dana. 

Prva osoba(iza muža) s kojom sam podijelila svoju muku bio je jedan moj

 brat po vjeri. Ispričala sam mu što mi se događa. Umjesto tipične ljudske 

reakcije sažaljevanja, on je jednostavno rekao da sam s nekim razlogom

dobila tu kušnju . Da je ona za moj rast u vjeri ili pak možda za moje

 svjedočenje kod mojih bližnjih . Možda će me Bog ozdraviti .

 Rekao je da ne zna zašto i kako, ali osjeća da će sve biti dobro. 

I ako želim da će i on moliti za moje ozdravljenje . 


Ja neka idem što češće na misu , pričešćujem se , molim devetnice i druge

molitve i prepustim sve Bogu.

To je upravo ono što sam morala čuti u tom trenutku. 

U crkvu sam ionako odlazila dosta često , jer sam osjećala potrebu. 

Molila sam redovito . Ono što sam dodala bile su devetnice za ozdravljenje i

 moja osobna molitva Bogu da me ozdravi i poštedi operacije . 

Tek nakon nekog vremena sam spoznala da moram

ubaciti dodatak :"Ako je to u skladu s Tvojom voljom i Tvojim

planovima za moj život." 

Vrijeme operacije se bližilo. Morala sam napraviti predoperativne preglede . Počeo se javljati nemir . I sve je više bujao . 

Tjedan dana pred operaciju odlučila sam zatražiti još jedno mišljenje . 

Jako me zbunjivalo to što je moj liječnik želio hitnu operaciju , 

a kirurg smatrao da to može pričekati do jeseni .

Što ako je to neki znak od Boga , a ja ga nisam prepoznala?  Što ako

me Bog u međuvremenu ozdravio ,a ja ne znajući idem na operaciju? Što

ako ... ?

 I dobijem drugo mišljenje. Bez pregleda . Samo uvidom u

papire . Razočarenje . Ništa novo nisam saznala . Dilema je i dalje

ista . Četvrtak popodne je . U ponedjeljak moram potvrditi dolazak u

bolnicu .

 Napokon se lomim i obraćam pravom ''liječniku'' . Na koljenima,

iz dubine duše i srca , sva u suzama, tražim pomoć od Boga .

 Molim ga da mi da neki znak i pomogne , ali onako kako On zna da je

 najbolje za mene , a ne onako kako to ja želim . Znala sam da je moj kirurg

vrhunski stručnjak : Vrlo je pristupačan i ljubazan - liječnik kakvog

možete poželjeti . Ali , ja sam osjećala da u bolnicu ne mogu . Otpor

je bio ogroman . 

Ja u svari nisam ni znala što bih od Boga u tom trenutku mogla tražiti.  

ALI ON JE ZNAO .

I u petak stiže pomoć .

Draga poznanica, s kojom se nisam čula oko dva mjeseca, taj je dan bila

na Upravnom odboru gdje je bio i moj suprug . Godišnje oboje sudjeluju

na tom odboru svega 4 - 5 puta . Ali taj petak jesu . I prvi puta (u

dvije godine )ona je nakon odbora sjela s njima na kavu . I pitala za

mene . Tako je saznala za moju operaciju . Ispostavilo se da je ona

imala slične probleme . Moj liječnik bio je dugo godina i njezin

liječnik . Prije sedam godina želio ju je pod hitno operirati . Odbila

je . Prošlo je 7 god. , ona je promijenila liječnika i još uvijek nije

otišla na operaciju . I sve je pod kontrolom . Neki bi rekli

slučajnost , ali ako si vjernik slučajnosti ne postoje . Sve je to po

Božjem planu . 

Ukratko, ja cijelu ovu situaciju doživljavam kao odgovor na moje molbe . 

Kao pomoć da donesem konačnu odluku.

 Otkazujem operaciju . Protiv svake ljudske logike , bez prevelike ideje što dalje poduzeti.

Ista poznanica je spomenula još jednog stručnjaka za kojeg sam i ja čula .

Odlazim k njemu . On vrši kompletan pregled . Zaključuje da nije hitno,

 ali operacija je nužna ove godine, najbolje na jesen. 

No , on ima drugi pristup liječenja štitnjače . Ne želi vaditi cijelu štitnjaču , 

već samo oboljeli dio. Operacija je manjeg rizika , bržeg oporavka i 

preostali dio štitnjače može preuzeti ulogu cijele . To znači, bez lijekova ili u

maloj količini . Dugoročno to je blagodat za cijeli organizam .

 No, u cijeloj priči postoji jedan veliki ALI . 

Ako se nakon operacije pokaže da je ova polovica zloćudna , trebat će 

ponovno na operaciju u kratkom vremenu da bi se izvadila i druga polovica .

 Dakle, u konačnici sve visi u zraku . Dapače, postoji mogućnost da ću u 

kratkom vremenu morati na dvije umjesto na jednu operaciju . 

Umjesto tjedan dana u bolnici to može ispasti dva .  To me brinulo najviše.

Dakle, u Vinogradskoj bi mi odmah izvadili cijelu štitnjaču , nakon 7 dana

 idem doma i doživotno pijem hormonsku nadoknadu. I to je to . 

A na Rebru lutrija . Čudim se sama sebi . Ja sam "ziheraš" . 

No, ja vjerujem da me Bog doveo tu s razlogom . Bez Boga ja nikada ne bi

 donijela takvu odluku . Nikada .

Prođe ljeto, dolazi jesen . Još uvijek molim Boga za ozdravljenje , ali sad mi
 
više to nije životno važno . Više molim za snagu , jakost i hrabrost za ono

što me čeka . Termin se približava i ja postajem nemirna . 

No , događaju mi se čudesne stvari . Moje sestre i braća u vjeri odlaze u

Međugorje na hodočašće. Neki mole za mene . 

To je nešto čudesno . Da otkrijete da postoje ljudi koji mole za vas . 

To je jedan poseban osjećaj . Osjećala sam se privilegirano .

 Jedna draga sestra u vjeri donijela mi je krunicu . Bila sam ushićena . 

Zahvaljujem Bogu za te divne ljude koje je Bog stavio na moje pute . 

Kako nisam išla u Međugorje , odlučila sam prije operacije otići na Mariju 

Bistricu . Prvi puta u životu kao kompletan vjernik . Ispovijed . Misa . 

Križni put . Blagoslov . Ushit.  Mir . Ljubav . 

Mislim da bez te duhovne pomoći ne bih izdržala pritisak i tjeskobu  koji su 

me čekali .

 U srijedu odlazim u bolnicu . smještaju me u sobu.

Molim Boga da mi pomogne izdržati ovu kušnju . Molim . Nekad

koncentrirano , nekad mehanički . Vadim svoju duhovnu literaturu.

Pokušavam čitati . Nakratko uspijevam . Tenzije rastu . Tjeskoba .

Hvala Bogu smjestili su me u jednokrevetnu sobu . Padam na koljena i

molim za pomoć . Pomoć da izdržim do operacije , da se ne raspadnem.

U jednom trenutku obrišem suze i sjednem . Zazvoni mobitel . Zove moj kum. I priča.

Nemam pojma što , samo znam da se smijem . On jednostavno ima taj dar.

 I on priča i priča  , a ja se smijem . Završimo razgovor . Mobitel

odmah zazvoni . Zove draga sestra u vjeri . Ona je jedna od nekoliko

ljudi kojima sam povjerila svoje strahove . Ja , koja prije nikome ne

bi priznala da me strah , pa da mi je o tome ovisio život . Nekome

priznati da imam slabosti . To je prije bilo nezamislivo . Razgovarale

smo i razgovarale . I to je bilo to . Dobila sam ohrabrujuće poruke na mobitel

od braće u vjeri . I obitelji . 

Pomoć sam tražila i dobila je . Odmah .

Preživjela sam dan , noć i dočekala operaciju . Molila sam Boga za cijelo

medicinsko osoblje i za mojeg kirurga da učine ono što je za mene

najbolje . I učinili su . Odstranili su mi dio štitnjače i čekao se

patohistološki nalaz,  da se vidi što je s preostalim tkivom, da li treba nova 

operacija.

 Došao je za tjedan dana . Ne mogu reći da mi nije u trenutku prošlo kroz 

glavu da je možda loš . Ali nisam bila zabrinuta . Vjerovala sam da Bog zna 

moje mogućnosti ovog trenutka i da me neće kušati preko mojih snaga . 

I nije . Pokazao mi je da uz njegovu pomoć mogu kroz sve proći i hvala mu

 na tome . Nije me napuštao ni trena . Bio je tu , držao me i pridizao .

Ono što mi je jako nedostajalo bila je sv. Misa i pričest . Svaki put

kad se pričestim osjećam da sam dobila snagu za ići dalje . Zato sam

po dolasku kući smišljala kako otići do crkve i pričestiti se . Po

mišljenju mojih ukućana to nikako nije bilo pametno jer sam još bila

dosta slaba . No , nakon nekoliko dana odlučila sam se odvesti  na

misu . Ni u jednom trenutku nisam pomislila da to neću moći . Znala

sam da se želim  Bogu zahvaliti na obilju milosti i milosrđa koja mi

je učinio . Tek kad sam skretala prema crkvi palo mi je na pamet da bi

moglo biti problema s parkirnim mjestom. Pa bi onda morala dalje parkirati

 i nešto duže pješačiti.  Skrenem za ugao i nasmijem se . Ne samo da me

 čekalo parkirno mjesto , nego me čekalo ono najbliže do crkve .

Što reći ? Za mene to je čudo . Za moju obitelj

nije . Zato sam ovu veliku kušnju kroz koju sam prošla prikazala za

njihovo obraćenje . A dragome Bogu zahvaljujem svakodnevno na njegovoj

velikoj dobroti , ljubavi i strpljivosti koju je pokazao za mene .

 Ovaj, zadnji dio, svjedočanstva napisala sam prije dva tjedna dok još nisam

imala sve nalaze , stoga se vraćam nekoliko koraka unatrag da bi

zaokružila priču sa trenutnim stanjem . Dakle , dva dana po dolasku

kući moram ponovno u Zagreb na kontrolu . Patohistološki nalaz je

pokazao da sam došla pravovremeno . Nađene su zloćudne stanice , ali

nisu probile membranu i ušle u okolno tkivo . Stoga nije potrebno

zračenje ni dodatni zahvat .

Mislila sam da je time priča zaokružena .

Ali nije bila . Kad se vadi polovica štitnjače moguće je da se počnu

stvarati antitijela na onu drugu polovicu . Zatim treba vidjeti  da li

je preostali dio počeo stvarati hormone i u kojoj mjeri . Ova priča s

hormonima nije me zabrinjavala , jer sam znala da tabletama mogu

nadomjestiti njihov manjak . No , priča s antitijelima bila je

iznenađenje . Nitko prije nije spominjao tu mogućnost . To je još

jedna moguća komplikacija koja najvjerojatnije vodi do vađenja i druge

polovice . Lagano sam se uznemirila . Nije mi preostalo ništa drugo

nego napraviti potrebne nalaze i počekati rezultate . Čekala sam dva

tjedna . Puna pouzdanja u Boga , vjerovala sam da će sve biti u redu .

I bilo je .

Sad pijem minimalnu dozu hormona . Desni režanj preuzeo je

ulogu cijele štitnjače . Hormoni su u granicama normale . Sljedeća

kontrola je za tri mjeseca . Liječnik mi je rekao da na kraju priče

možemo zaključiti da je sve dobro prošlo .

A što će biti dalje ? Da li ću u budućnosti morati ponovno na operaciju ? Do

kada će sve biti u redu ? Što ako...?

Odgovore zna samo dragi Bog . Moj život je u njegovim rukama i On će

učiniti ono što je po Njegovim planovima najbolje za mene . Moje je da svaki

dan živim pokušavajući živjeti u skladu s Njegovom voljom .

Na početku molila sam se za čudo izlječenja bez operacije . Dobila

sam operaciju sa obiljem  drugih čuda .

Molila sam za ozdravljenje . Dobila sam ga .

HVALA  TI  BOŽE  MOJ  MILOSTIVI  NA  OBILJU

TVOJE  LJUBAVI  I  MILOSRĐA  KOJIMA  SI  ME

PODARIO .